„Edi, doša sam poli tebe. Jesi ti naš čovik?”
Vera Džoni, Priština (Kosovo) – Poreč
U Istri od 1990. godine

Došla sam u Istru 1990. godine iz Prištine, zajedno sa svojom obitelji. Kupili smo kuću, otvorili obrt i počeli raditi. Nismo znali hoće li to biti privremeno ili trajno, ali život se tako posložio da smo ostali. To su bila teška vremena. Rat, neizvjesnost, sve ispočetka. Ali ljudi su nas prihvatili. Pomogli su nam, a mi smo radili. Kroz posao smo upoznavali ljude i tako smo, malo po malo, postali dio zajednice.
Formalno smo bili furešti. Ali ja se nikad nisam tako osjećala. Učili smo svaki dan – ljude, običaje, jezik. Bilo je i nesporazuma. Jednom sam turistima pokušavala objasniti nešto i stalno sam govorila “sunđer”, a žena me gledala i nije razumjela. Tek kasnije sam shvatila – ovdje se kaže “spužva”. Ja sam sve razumjela, ali mene nisu uvijek. Takve sitnice te podsjete da si došao odnekud drugdje. Ali to nikad nije bila prepreka.
Najviše smo se povezali kroz rad. Ljudi su nam vjerovali, a to je bilo najvažnije. U ratnim godinama, kad su dolazile izbjeglice iz Vukovara, bili smo zajedno. Radili, pomagali koliko smo mogli. Sjećam se jednog čovjeka koji mi je donio sliku i rekao: „Ovo je sve što mi je ostalo od sina.“ Nisam mogla izdržati. Sakrila sam se i plakala. Takve stvari ostaju. A bilo je i smiješnih situacija. Kad smo otvorili studio „Foto Edi“, po našem sinu, došao je jedan čovjek i rekao mom suprugu: „Edi, doša sam poli tebe. Jesi ti naš čovik?” Nije znao da smo Albanci.
S vremenom smo počeli živjeti između dva svijeta. Kod kuće govorimo albanski, to nismo zaboravili. A ovdje smo naučili sve – i jezik i običaje. Danas radimo i fuže i bakalar, ali i naša jela. Imamo svoje fešte, okupljanja, obitelj. Djeca su se još lakše uklopila. Njima je ovo odmah postao dom. A ja… ja se ovdje osjećam dobro. Volim more, ljude, život. Možda nemam barku – to mi je jedina zamjerka.
Dom nije mjesto odakle si došao. Dom je tamo gdje su tvoji ljudi. A riječ “furešt”… znam što znači. Ali je nikad nisam nosila kao nešto svoje.
Vera Džoni

ITA
„Edi, sono venuta da te. Sei uno dei nostri?”
Vera Džoni, Pristina (Kosovo) – Parenzo
In Istria dal 1990
Sono arrivata in Istria nel 1990 da Pristina, insieme alla mia famiglia. Abbiamo comprato una casa, aperto un’attività e iniziato a lavorare. Non sapevamo se sarebbe stato temporaneo o definitivo, ma la vita si è organizzata così e siamo rimasti. Erano tempi difficili. Guerra, incertezza, tutto da rifare. Ma le persone ci hanno accolti. Ci hanno aiutati e noi abbiamo lavorato. Attraverso il lavoro abbiamo conosciuto la gente e così, piano piano, siamo diventati parte della comunità.
Formalmente eravamo foresti. Ma io non mi sono mai sentita così. Ogni giorno imparavamo – le persone, le abitudini, la lingua. Ci sono stati anche fraintendimenti. Una volta cercavo di spiegare qualcosa ai turisti e continuavo a dire “sunđer”, e la donna mi guardava senza capire. Solo dopo ho capito che qui si dice “spužva” (spugna). Io capivo tutto, ma non sempre capivano me. Piccoli dettagli così ti ricordano che vieni da altrove. Ma non è mai stato un ostacolo.
Ci siamo legati soprattutto attraverso il lavoro. Le persone si fidavano di noi, e questo era la cosa più importante. Durante gli anni della guerra, quando arrivavano profughi da Vukovar, eravamo insieme. Lavoravamo, aiutavamo come potevamo. Ricordo un uomo che mi portò una foto e mi disse: “Questa è tutto ciò che mi è rimasto di mio figlio.” Non sono riuscita a reggere. Mi sono nascosta e ho pianto. Queste cose restano. E ci sono state anche situazioni più leggere. Quando abbiamo aperto lo studio “Foto Edi”, chiamato così da nostro figlio, è arrivato un uomo e ha detto a mio marito: “Edi, sono venuto da te. Sei uno dei nostri?” Non sapeva che eravamo albanesi.
Col tempo abbiamo iniziato a vivere tra due mondi. A casa parliamo albanese, quello non lo abbiamo dimenticato. Qui invece abbiamo imparato tutto – lingua e abitudini. Oggi facciamo sia i fuži e il baccalà, sia i nostri piatti. Abbiamo le nostre feste, gli incontri, la famiglia. I figli si sono integrati ancora più facilmente. Per loro questo è diventato subito casa. E io… io qui mi sento bene. Amo il mare, le persone, la vita. Forse non ho una barca – è la mia unica mancanza.
Casa non è il posto da cui vieni. Casa è dove sono le tue persone. E la parola “foresto”… so cosa significa. Ma non l’ho mai sentita come qualcosa che mi appartenesse.
ENG
“Edi, I came to you. Are you one of us?”
Vera Džoni, Pristina (Kosovo) – Poreč
In Istria since 1990
I came to Istria in 1990 from Pristina, together with my family. We bought a house, opened a small business and started working. We didn’t know whether it would be temporary or permanent, but life turned out in a way that we stayed. Those were difficult times. War, uncertainty, starting from scratch. But people accepted us. They helped us, and we worked. Through work we met people and, little by little, became part of the community.
Formally, we were foreigners. But I never felt like one. We learned every day – about people, customs, language. There were misunderstandings too. Once I was trying to explain something to tourists and kept saying “sunđer,” and the woman just looked at me without understanding. Later I realized that here it is called “spužva” (sponge).I understood everything, but I was not always understood. Small things like that remind you that you came from somewhere else. But it was never an obstacle.
We connected the most through work. People trusted us, and that was the most important thing. During the war years, when refugees from Vukovar were arriving, we were together. We worked, we helped as much as we could. I remember one man who brought me a picture and said: “This is all I have left of my son.” I couldn’t hold it in. I hid and cried. Those things stay with you. And there were also funny situations. When we opened the studio “Foto Edi,” named after our son, a man came and said to my husband: “Edi, I came to you. Are you one of us?” He didn’t know we were Albanians.
Over time we started living between two worlds. At home we speak Albanian – we never forgot it. And here we learned everything – language and customs. Today we cook fuži and bakalar, but also our own dishes. We have our own celebrations, gatherings, family. The children adapted even more easily. For them, this immediately became home. And me… I feel good here. I love the sea, the people, life. Maybe I don’t have a boat – that’s my only complaint.
Home is not where you come from. Home is where your people are. And the word “furest”… I know what it means. But I never carried it as something of my own.

© 2026 Furesti