„Ne možeš pobjeći od sebe. Gdje god odeš, nosiš sebe sa sobom.“

Sanja Petrov Vlahović, Velika Gorica – Oprtalj
U Istri od 1994. godine


Razlog mog dolaska bio je zapravo malo neobičan. Prije toga sam radila u kazneno-popravnom domu u Turopolju. To je bio jako težak posao. Stalno sam govorila kako mi je teško. I jedan kolega mi je rekao – pa odi negdje drugdje. Našao je oglas za nastavnika hrvatskog jezika u Umagu. Ja sam rekla da ne želim ići, nikad nisam bila tamo. Ali na kraju sam se prijavila. I došla. To je bilo više kao bijeg nego plan. Nisam znala hoću li ostati. Htjela sam samo krenuti ispočetka.

Početak mi je bio težak. Imala sam 29 godina, dolazila sam iz grada, navikla na kino, kazalište, izlaske. Ovdje toga nije bilo. Škola, pošta, trgovina. Ni kafića nije bilo. Ljudi su već imali svoje krugove, kolege su bili stariji, povezani. Nisam se baš uklopila. Nitko me nije direktno zvao fureštom, ali se osjeti da si sa strane. Treba vremena da te prihvate. Ljudi su dosta zatvoreni dok te ne upoznaju. Ali kad te prihvate, onda je to stvarno. Ja sam inače takva osoba da se znam snaći, ali se nigdje potpuno ne uklopim. Imam svoj način razmišljanja, možda malo drugačiji. I to se osjeti. Nekad mi je bilo i teško, osjećala sam se usamljeno. Jedna od stvari koja mi je bila čudna je jezik. Ovdje ljudi govore dijalekt, neku mješavinu talijanskog. Oni međusobno pričaju, ali kad si ti tu, onda kao… pričaju svoje. Meni to nije smetalo, ali nikad mi nije postalo prirodno da tako govorim.

S vremenom sam našla svoje mjesto. Kroz posao, kroz školu, kroz ljude. U Matici hrvatskoj u Bujama, kroz kolege, učenike… tu sam se počela osjećati dijelom zajednice. Najviše mi je pomogao posao. I to što sam otvorena prema ljudima. Ne pokušavam nametati svoje stavove. Ili se prilagodim ili se maknem. I danas ima situacija gdje se osjećam malo kao fureštica. Recimo kroz glazbu, običaje. Ovdje su neke stvari drugačije – plesovi, fešte, maškare. Pokušavam sudjelovati, ali to nije nešto na čemu sam odrasla.

Iz Zagreba sam zadržala svoje navike. I dalje govorim standardnim jezikom, radim hranu na koju sam navikla, slušam svoju glazbu. Mislim da svatko može doprinijeti sredini, ali samo ako ne nameće svoje. Ako ima poštovanja. Danas se osjećam… pola-pola. Pola Zagreb, pola Istra.

Za mene ne postoje “furešti” kao ljudi. Za mene su ljudi ljudi. Nije važno odakle su, nego kakvi su. Dom… dom je tamo gdje ti je srce. Gdje se osjećaš kao svoj na svome. I još nešto sam naučila – ne možeš pobjeći od sebe. Gdje god odeš, nosiš sebe sa sobom.

Sanja Petrov Vlahović


ITA

“Non puoi fuggire da te stesso. Ovunque tu vada, porti te stesso con te.”

Sanja Petrov Vlahović, Velika Gorica – Portole
In Istria dal 1994

Il motivo del mio arrivo è stato in realtà un po’ insolito. Prima lavoravo in un istituto penitenziario a Turopolje. Era un lavoro molto difficile. Dicevo continuamente quanto fosse pesante. E un collega mi disse: allora vai da qualche altra parte. Trovò un annuncio per un insegnante di lingua croata a Umago. Io dissi che non volevo andarci, non ero mai stata lì. Ma alla fine mi sono candidata. E sono venuta. È stato più una fuga che un piano. Non sapevo se sarei rimasta. Volevo solo ricominciare.

L’inizio è stato difficile. Avevo 29 anni, venivo dalla città, ero abituata a cinema, teatro, uscite. Qui non c’era nulla di tutto questo. Scuola, posta, negozio. Non c’erano nemmeno bar. Le persone avevano già i loro giri, i colleghi erano più grandi, già legati tra loro. Non mi sono integrata subito. Nessuno mi ha mai chiamata direttamente “foresta”, ma si percepisce che vieni da fuori. Serve tempo perché ti accettino. Le persone sono piuttosto chiuse finché non ti conoscono. Ma quando ti accettano, allora è autentico.

Io sono una persona che sa adattarsi, ma non mi inserisco mai completamente. Ho il mio modo di pensare, forse un po’ diverso. E questo si sente. A volte è stato difficile, mi sentivo sola. Una delle cose che mi sembrava strana era la lingua. Qui le persone parlano dialetto, una sorta di miscela con l’italiano. Tra loro parlano così, ma quando ci sei tu… continuano a parlare a modo loro. Non mi dava fastidio, ma non è mai diventato naturale per me parlare così.

Col tempo ho trovato il mio posto. Attraverso il lavoro, la scuola, le persone. Nella Matica hrvatska di Buie, attraverso colleghi e studenti… lì ho iniziato a sentirmi parte della comunità. Il lavoro mi ha aiutato più di tutto. E anche il fatto di essere aperta verso gli altri. Non cerco di imporre le mie idee. O mi adatto oppure mi faccio da parte.

Ancora oggi ci sono situazioni in cui mi sento un po’ “foresta”. Per esempio attraverso la musica, le tradizioni. Qui alcune cose sono diverse – balli, feste, carnevale. Cerco di partecipare, ma non sono cose con cui sono cresciuta.

Da Zagabria ho mantenuto le mie abitudini. Parlo ancora la lingua standard, preparo i piatti a cui sono abituata, ascolto la mia musica. Penso che ognuno possa contribuire al luogo in cui vive, ma solo se non impone se stesso. Se c’è rispetto. Oggi mi sento… a metà. Metà Zagabria, metà Istria.

Per me non esistono “foresti” come persone. Per me le persone sono persone. Non conta da dove vengono, ma come sono.

E casa… casa è dove si trova il tuo cuore. Dove ti senti a casa tua.

E una cosa l’ho imparata: non puoi fuggire da te stesso. Ovunque tu vada, porti te stesso con te.


ENG

“You cannot escape from yourself. Wherever you go, you carry yourself with you.”

Sanja Petrov Vlahović, Velika Gorica – Oprtalj
In Istria since 1994

The reason for my arrival was actually a bit unusual. Before that, I worked in a correctional facility in Turopolje. It was a very difficult job. I kept saying how hard it was. And one colleague told me: then go somewhere else. He found a job listing for a Croatian language teacher in Umag. I said I didn’t want to go, I had never been there. But in the end, I applied. And I came. It was more of an escape than a plan. I didn’t know if I would stay. I just wanted to start over.

The beginning was difficult. I was 29, coming from a city, used to cinemas, theatres, going out. None of that existed here. School, post office, shop. There weren’t even cafés. People already had their own circles, colleagues were older, already connected. I didn’t really fit in. No one ever directly called me a “foreigner,” but you feel that you are from the outside. It takes time for people to accept you. People are quite closed until they get to know you. But once they accept you, it’s real.

I am the kind of person who can manage, but I never fully fit in anywhere. I have my own way of thinking, maybe a bit different. And that can be felt. Sometimes it was hard, I felt lonely. One of the things that felt strange was the language. Here people speak dialect, a kind of mixture with Italian. They speak among themselves like that, and when you are there… they just continue. It didn’t bother me, but it never became natural for me to speak that way.

Over time, I found my place. Through work, through school, through people. In Matica hrvatska in Buje, through colleagues and students… that’s where I started to feel part of the community. Work helped me the most. And also the fact that I am open toward people. I don’t try to impose my views. Either I adapt or I step back.

Even today, there are situations where I feel a bit like a “foreigner.” For example through music and traditions. Some things here are different – dances, festivals, carnival. I try to take part, but it’s not something I grew up with.

From Zagreb I have kept my habits. I still speak standard language, cook the food I’m used to, listen to my music. I think everyone can contribute to the place they live in, but only if they don’t impose themselves. If there is respect. Today I feel… half and half. Half Zagreb, half Istria.

For me, “foreigners” as people do not exist. For me, people are people. It doesn’t matter where they come from, but what they are like.

And home… home is where your heart is. Where you feel like you belong.

And one more thing I’ve learned – you cannot escape from yourself. Wherever you go, you carry yourself with you.