„Takve stvari ne bole, ali te podsjete odakle dolaziš.“

Rea Ranogajec, Sisak – Rovinj
U Istri od 2025.
 godine

U Istru sam došla iz Siska, bez neke jasne ideje koliko ću ostati. Nije to bio planirani odlazak da tu gradim život, više splet okolnosti, posao i neka potreba za promjenom. Došla sam i… ostala. Početak je bio prilagodba. Iako udaljenost nije velika, razlike se osjete. U komunikaciji, u ritmu života, u odnosima među ljudima. Sve je nekako poznato, ali opet i malo strano.

Nitko me nije direktno nazvao fureštom, ali taj osjećaj postoji i bez da ga netko izgovori. Vidi se u sitnicama – u naglasku, u riječima koje ne izgovoriš kako treba, u tim nekim malim trenucima kad shvatiš da nisi iz istog konteksta. Sjećam se jedne situacije u ljekarni, pokušala sam izgovoriti ime nekog lijeka, ili možda prezime, i potpuno sam ga krivo izgovorila. Naglasak, intonacija… sve krivo. To je baš bio mali trenutak, ništa strašno, ali dovoljan da osjetiš razliku. Takve stvari ne bole, ali te podsjete odakle dolaziš. S vremenom se to počelo mijenjati. Kroz posao, kroz ljude, kroz svakodnevne situacije. Nije to bio neki nagli trenutak, nego više niz malih situacija u kojima prestaješ biti “nova”. Ljudi su mi tu najviše pomogli. Kroz njih sam zapravo učila kako funkcionira ovaj prostor, ali i kako da ja pronađem svoje mjesto u njemu. Nije uvijek bilo linearno, ali je bilo prirodno.

Danas ne mogu reći da pripadam samo jednom mjestu. Ono odakle dolazim i ono gdje sam sada – to postoji paralelno. Identitet se ne može baš tako fiksirati. Riječ “furešt” za mene nije nužno negativna. Više opisuje to da dolaziš izvana, ali ne govori ništa o tvojoj vrijednosti. Pripadnost se gradi kroz odnos s ljudima i prostorom. Dom nije nešto što se odmah ima. To je nešto što se gradi s vremenom.

Rea Ranogajec


ITA

“Queste cose non fanno male, ma ti ricordano da dove vieni.”

Rea Ranogajec, Sisak – Rovigno
In Istria dal 2025

Sono arrivata in Istria da Sisak, senza un’idea precisa di quanto sarei rimasta. Non è stata una partenza pianificata per costruire qui la mia vita, ma piuttosto una combinazione di circostanze, lavoro e un bisogno di cambiamento. Sono arrivata e… sono rimasta. L’inizio è stato un adattamento. Anche se la distanza non è grande, le differenze si sentono. Nella comunicazione, nel ritmo della vita, nei rapporti tra le persone. Tutto è in qualche modo familiare, ma allo stesso tempo anche un po’ estraneo.

Nessuno mi ha mai chiamata direttamente “foresta”, ma quella sensazione esiste anche senza che venga detta. Si vede nelle piccole cose: nell’accento, nelle parole che non pronunci nel modo giusto, in quei piccoli momenti in cui capisci di non provenire dallo stesso contesto. Ricordo una situazione in farmacia: ho provato a pronunciare il nome di un farmaco, o forse un cognome, e l’ho detto completamente male. Accento, intonazione… tutto sbagliato. È stato un piccolo momento, niente di grave, ma sufficiente per percepire la differenza. Queste cose non fanno male, ma ti ricordano da dove vieni.
Col tempo, questo ha iniziato a cambiare. Attraverso il lavoro, le persone, le situazioni quotidiane. Non è stato un momento improvviso, ma piuttosto una serie di piccoli passaggi in cui smetti di essere “nuova”. Le persone mi hanno aiutata più di tutto. Attraverso loro ho imparato come funziona questo spazio, ma anche come trovare il mio posto al suo interno. Non è sempre stato lineare, ma è stato naturale.

Oggi non posso dire di appartenere a un solo luogo. Il posto da cui vengo e quello in cui sono ora esistono in parallelo. L’identità non si può fissare così facilmente. La parola “foresto” per me non è necessariamente negativa. Descrive piuttosto il fatto di venire da fuori, ma non dice nulla sul tuo valore. L’appartenenza si costruisce attraverso il rapporto con le persone e con il luogo. La casa non è qualcosa che si ha subito. È qualcosa che si costruisce nel tempo.


ENG

“These things don’t hurt, but they remind you where you come from.”

Rea Ranogajec, Sisak – Rovinj
In Istria since 2025

I came to Istria from Sisak without a clear idea of how long I would stay. It wasn’t a planned move to build a life here, more a combination of circumstances, work, and a need for change. I arrived and… I stayed. The beginning was an adjustment. Even though the distance is not great, the differences can be felt. In communication, in the rhythm of life, in relationships between people. Everything feels somewhat familiar, yet also a little foreign.

No one has ever directly called me a “furesta,” but that feeling exists even without being said. You notice it in small things – in your accent, in the words you don’t pronounce quite right, in those small moments when you realize you don’t come from the same context. I remember one situation in a pharmacy: I tried to pronounce the name of a medicine, or maybe a surname, and I said it completely wrong. The accent, the intonation… everything was off. It was a small moment, nothing serious, but enough to feel the difference. These things don’t hurt, but they remind you where you come from.
Over time, this began to change. Through work, through people, through everyday situations. It wasn’t a sudden moment, but rather a series of small steps in which you stop being “the new one.” People helped me the most. Through them, I learned how this place functions, but also how to find my own place within it. It wasn’t always linear, but it felt natural.

Today I cannot say that I belong to just one place. Where I come from and where I am now exist in parallel. Identity cannot be fixed so easily. The word “furest” for me is not necessarily negative. It simply describes that you come from elsewhere, but it says nothing about your value. Belonging is built through relationships with people and with the place. Home is not something you have immediately. It is something you build over time.