“El dialeto xe diventà la mia lingua.“
Nelma Ravalico, Mostar (Bosnia e Erzegovina) – Vilanova (Verteneglio)
In Istria dal inizio dei ani ’90

Mi son Nelma. Vegno da Mostar e son rivada in Istria par via dela guera. No jera gnanca nei mii piani vegnir qua a viver. Xe stada la vita che la ga deciso par mi. La mia storia la parte ancora prima de mi. Durante la Seconda Guera Mondiale, un omo italian el jera stà salvà da una fameja de Mostar. Ani dopo, quel omo ga volesto tornar el ben ricevudo: ga ciamà la mia fameja e ne ga ospità. Cusì semo rivai qua, quasi par destino. Nel fratempo che spetavimo i documenti per l’Italia, son ‘ndada a lavorar in vigna. E là go conosù mio marì. Prima un cafè, dopo un altro… e pian pianin, xe nata la nostra vita insieme. Dopo sei mesi che jero andada in Italia, el xe rivà fin là par domandarme de sposarlo. E da alora semo qua. Trent’ani insieme, tre fioi e adeso anche una nipotina.
I primi ani? Un poco strani, sì. Un altro mondo, altre abitudini. Ma me son abituada presto. E sopratuto, no me son mai sentida fora posto. Mai. Mai che qualcuno me gabi ciamà foresta. La fameja de mio marì, i vicini, tuti… i me ga sempre tratà come una de casa. Come se fusi sempre stada qua. Go imparà el dialeto pian pianin. El dialeto xe diventà la mia lingua. A casa, coi fioi, coi amici, sempre cusì. Qualchedun me disi: “Ti no pol vegnir da fora, ti par istriana.” E magari sule carte son ancora foresta. Ma dentro… no. Per mi, la parola “foresta” no vol dir gnente. No la sento mia.
Casa par mi xe semplice: fameja, abitudini, vita quotidiana. No xe un posto, xe le persone. E le radici? Le porto con mi. Nei magnari, nei ricordi, nel modo de viver. Perché qua, in Istria, la gente no te domanda de dove ti vien. Te domanda chi ti xe.
Nelma Ravalico

HR
„Dijalekt je postao moj jezik.”
Nelma Ravalico, Mostar (Bosna i Hercegovina) – Nova Vas (Brtonigla)
U Istri od početka 1990-ih
Ja sam Nelma. Dolazim iz Mostara i u Istru sam došla zbog rata. Nije mi nikada bio plan ovdje živjeti. Život je odlučio umjesto mene. Moja priča počinje i prije mene. Tijekom Drugog svjetskog rata jedan Talijan bio je spašen od strane obitelji iz Mostara. Godinama kasnije, taj čovjek je želio uzvratiti dobrotu: pozvao je moju obitelj i primio nas kod sebe. Tako smo došli ovdje, gotovo sudbinski. Dok smo čekali dokumente za Italiju, otišla sam raditi u vinograd. Tamo sam upoznala svog muža. Prvo kava, pa još jedna… i polako je nastao naš zajednički život. Nakon što sam otišla u Italiju, on je došao za mnom i zaprosio me. Od tada smo ovdje. Trideset godina zajedno, troje djece i danas i unuka.
Prve godine? Malo čudne, da. Drugi svijet, druge navike. Ali brzo sam se prilagodila. I najvažnije – nikada se nisam osjećala kao netko tko ne pripada. Nikada. Nitko me nikada nije nazvao fureštom. Obitelj mog muža, susjedi, svi… uvijek su me prihvaćali kao svoju. Kao da sam oduvijek ovdje. Dijelat sam naučila postupno. Dijalekt je postao moj jezik. Kod kuće, s djecom, s prijateljima — uvijek tako. Neki mi kažu: „Ti ne možeš biti od drugdje, ti izgledaš kao Istrijanka.” I možda sam na papiru još uvijek strankinja. Ali iznutra… nisam. Za mene riječ „furešt” ne znači ništa. Ne osjećam je kao svoju.
Dom je za mene jednostavan: obitelj, navike, svakodnevni život. Nije mjesto, nego ljudi. A korijene nosim sa sobom. U hrani, u sjećanjima, u načinu života. Jer ovdje u Istri ljudi te ne pitaju odakle dolaziš. Pitaju tko si.
ITA
“Il dialetto è diventata la mia lingua”.
Nelma Ravalico, Mostar (Bosnia ed Erzegovina) – Verteneglio (Villanova)
In Istria dall’inizio degli anni ’90
Mi chiamo Nelma. Vengo da Mostar e sono arrivata in Istria a causa della guerra. Non era affatto nei miei piani venire a vivere qui. È stata la vita a deciderlo per me. La mia storia inizia ancora prima di me. Durante la Seconda guerra mondiale, un uomo italiano era stato salvato da una famiglia di Mostar. Anni dopo, quell’uomo volle ricambiare il bene ricevuto: chiamò la mia famiglia e ci ospitò. Così siamo arrivati qui, quasi per destino. Nel frattempo, mentre aspettavamo i documenti per l’Italia, sono andata a lavorare in vigna. E lì ho conosciuto mio marito. Prima un caffè, poi un altro… e piano piano è nata la nostra vita insieme. Dopo sei mesi che ero andata in Italia, lui è arrivato fin lì per chiedermi di sposarlo. E da allora siamo qui. Trent’anni insieme, tre figli e ora anche una nipotina.
I primi anni? Un po’ strani, sì. Un altro mondo, altre abitudini. Ma mi sono abituata presto. E soprattutto, non mi sono mai sentita fuori posto. Mai. Non mi ha mai chiamata nessuno forestiera. La famiglia di mio marito, i vicini, tutti… mi hanno sempre trattata come una di casa. Come se fossi sempre stata qui. Ho imparato il dialetto piano piano. Il dialetto è diventato la mia lingua. A casa, con i figli, con gli amici, sempre così. Qualcuno mi dice: “Non puoi venire da fuori, sembri istriana.” E magari sui documenti sono ancora foresta. Ma dentro… no. Per me la parola “foresta” non significa niente. Non la sento mia.
Casa per me è semplice: famiglia, abitudini, vita quotidiana. Non è un luogo, sono le persone. E le radici? Le porto con me. Nei cibi, nei ricordi, nel modo di vivere. Perché qui, in Istria, la gente non ti chiede da dove vieni. Ti chiede chi sei.
ENG
“The dialect has become my language.”
Nelma Ravalico, Mostar (Bosnia and Herzegovina) – Brtonigla (Nova Vas)
In Istria since the early 1990s
My name is Nelma. I come from Mostar and I arrived in Istria because of the war. It was not at all my plan to come and live here. It was life that decided for me. My story begins even before me. During the Second World War, an Italian man was saved by a family from Mostar. Years later, that man wanted to return the kindness he had received: he contacted my family and hosted us. That is how we came here, almost by fate. In the meantime, while we were waiting for documents for Italy, I went to work in a vineyard. And there I met my husband. One coffee, then another… and little by little, our life together began. Six months after I had gone to Italy, he came there to ask me to marry him. And since then, we have been here. Thirty years together, three children, and now also a granddaughter.
The first years? A bit strange, yes. A different world, different habits. But I adapted quickly. And above all, I never felt out of place. Never. No one ever called me a foreigner. My husband’s family, the neighbours, everyone… always treated me as one of their own. As if I had always been here. I learned the dialect little by little. The dialect became my language. At home, with the children, with friends, always like that. Some people say to me: “You can’t be from elsewhere, you sound Istrian.” And maybe on paper I am still a foreigner. But inside… no. For me, the word “furest” means nothing. It doesn’t belong to me.
Home, for me, is simple: family, habits, everyday life. It is not a place, it is people. And roots? I carry them with me. In food, in memories, in the way of living. Because here, in Istria, people don’t ask where you come from. They ask who you are.

© 2026 Furesti