„Dom je ono što ti se dogodi. A meni se to dogodilo ovdje.”
Jovana Njavro, Beograd – Pula
U Istri od 2025. godine

Došla sam u Pulu na deset dana. Tako sam rekla i sebi i drugima. Trebao je to biti kratki predah, mala pauza od svega što se tada događalo u Beogradu. U nedjelju sam stigla. U utorak upoznala svog budućeg muža. Sve se odvilo gotovo filmskom brzinom. Nakon dva mjeseca smo se zaručili, a ubrzo i vjenčali.
Ništa od toga nije bilo u planu. Uopće.
Beograd je za mene oduvijek bio prostor ambicije, taj poslovni dio života. A Pula… Pula je bila ljubav. Mjesto kojem sam se redovito vraćala svake godine. Nekad na deset dana, nekad na mjesec, ponekad i na tri. I svaki put sam imala isti tihi osjećaj da me zove natrag.
Živjela sam svugdje: u Beogradu, Novom Sadu, Subotici… tri godine u Americi, u Washingtonu. Radila sam u velikim sustavima, u multinacionalnom okruženju, gradila karijeru i iskustvo. No ono što sam ovdje pronašla teško je usporediti s tim. Način života, odnosi među ljudima, jednostavnost svakodnevice – sve je nekako neposrednije, toplije, sporije, na dobar način. I upravo me ta kvaliteta života uvijek vraćala.
Nikada nisam doživjela da me netko nazove fureštom. Ipak, svjesna sam da to postoji. Možda ne direktno, možda ne u lice… ali kroz neke situacije, kroz sustav, kroz način na koji stvari funkcioniraju. Primjerice, sada dok tražim posao, pitam se postoji li negdje nevidljiva barijera. Imam 14 godina iskustva, radila sam u velikim korporacijama, a ovdje se ponekad susretnem s komentarom da sam „prekvalificirana“ ili da je neobično što sam iz velikog grada došla ovdje. I sad… je li to stvarno tako ili nije – ne znam. Ne želim u tome tražiti opravdanja i ne želim vjerovati u to; možda su takve nijanse ponekad i prisutne.
S druge strane, s ljudima nikada nisam imala loše iskustvo. Baš nikada. Vjerujem da puno toga ovisi i o nama samima, o načinu na koji pristupamo drugima. Kako se ti postaviš, kako doživljavaš stvari. Jer ista riječ može biti šala ili uvreda; razliku osjetiš u tonu i namjeri.
Moje ime je Jovana – i odmah otkriva da nisam rođena ovdje, ali to nikada nisam doživljavala kao prepreku. Danas… rekla bih da sam Jugoslavenka. Tako se iskreno osjećam. Jer gdje god da dođem – u Sarajevo, Beograd ili Pulu – prepoznajem nešto svoje, imam osjećaj da sam doma.
Pravoslavna sam vjernica i Božić slavim 7. siječnja. U našoj tradiciji postoji i slava – svetac zaštitnik obitelji kojeg obilježavamo svake godine, na isti dan. Razgovarala sam s mužem o tome da jednog dana, kada mojih roditelja više ne bude, nastavimo tu tradiciju. Važno mi je sačuvati poštovanje prema precima i prenijeti dio tog nasljeđa dalje.
A dom… Dom su ljudi. Ljubav. Sigurnost. Mir. Osjećaj da negdje pripadaš i da si prihvaćen. To nije mjesto. To je ono što ti se dogodi. A meni se to dogodilo ovdje.
Jovana Njavro
ITA
“Casa è ciò che ti accade. E a me è successo qui.”
Jovana Njavro, Belgrado – Pola
In Istria dal 2025
Sono arrivata a Pola per dieci giorni. Così avevo detto, a me stessa e agli altri. Doveva essere una breve pausa, un piccolo respiro da tutto ciò che stava succedendo allora a Belgrado. Sono arrivata di domenica. Il martedì ho incontrato il mio futuro marito. Tutto è successo con una velocità quasi cinematografica. Dopo due mesi ci siamo fidanzati e poco dopo ci siamo sposati.
Niente di tutto questo era nei piani. Per niente.
Belgrado è sempre stata per me uno spazio di ambizione, la parte professionale della vita. E Pola… Pola era amore. Un luogo in cui tornavo regolarmente ogni anno. A volte per dieci giorni, a volte per un mese, a volte anche per tre. E ogni volta avevo la stessa silenziosa sensazione che mi chiamasse a tornare.
Ho vissuto ovunque: a Belgrado, a Novi Sad, a Subotica… tre anni negli Stati Uniti, a Washington. Ho lavorato in grandi sistemi, in un contesto multinazionale, costruendo carriera ed esperienza. Ma ciò che ho trovato qui è difficile da paragonare a tutto questo. Il modo di vivere, i rapporti tra le persone, la semplicità della quotidianità – tutto è in qualche modo più diretto, più caldo, più lento, in senso positivo. Ed è proprio questa qualità della vita che mi ha sempre riportata qui.
Non mi è mai capitato che qualcuno mi chiamasse “furešta”. Tuttavia, sono consapevole che esista. Forse non direttamente, forse non apertamente… ma attraverso certe situazioni, attraverso il sistema, attraverso il modo in cui le cose funzionano. Per esempio, ora che sto cercando lavoro, mi chiedo se esista da qualche parte una barriera invisibile. Ho 14 anni di esperienza, ho lavorato in grandi aziende, e qui a volte mi trovo davanti al commento che sono “sovraqualificata” o che è insolito che sia venuta qui da una grande città. E ora… è davvero così oppure no – non lo so. Non voglio cercare giustificazioni in questo e non voglio crederci; forse queste sfumature a volte esistono.
D’altra parte, con le persone non ho mai avuto una cattiva esperienza. Mai. Credo che molto dipenda anche da noi stessi, dal modo in cui ci avviciniamo agli altri. Da come ti poni, da come percepisci le cose. Perché la stessa parola può essere uno scherzo o un’offesa; la differenza si sente nel tono e nell’intenzione.
Mi chiamo Jovana – e questo rivela subito che non sono nata qui, ma non l’ho mai vissuto come un ostacolo. Oggi… direi di essere jugoslava. È così che mi sento sinceramente. Perché ovunque vada – a Sarajevo, a Belgrado o a Pola – riconosco qualcosa di mio, ho la sensazione di essere a casa.
Sono di fede ortodossa e festeggio il Natale il 7 gennaio. Nella nostra tradizione esiste anche la “slava”, il santo patrono della famiglia che celebriamo ogni anno nello stesso giorno. Ho parlato con mio marito dell’idea che un giorno, quando i miei genitori non ci saranno più, continueremo questa tradizione. È importante per me conservare il rispetto verso gli antenati e trasmettere parte di questa eredità.
E casa… Casa sono le persone. L’amore. La sicurezza. La pace. La sensazione di appartenere a un luogo e di essere accettati. Non è un posto. È qualcosa che ti accade. E a me è accaduto qui.
ENG
“Home is what happens to you. And it happened to me here.”
Jovana Njavro, Belgrade – Pula
In Istria since 2025
I came to Pula for ten days. That’s what I told myself, and everyone else. It was supposed to be a short break, a small pause from everything that was happening in Belgrade at the time. I arrived on Sunday. On Tuesday, I met my future husband. Everything unfolded with almost cinematic speed. After two months, we got engaged, and soon after, we got married.
None of it was planned. Not at all.
Belgrade has always been, for me, a place of ambition – the professional side of life. And Pula… Pula was love. A place I kept returning to, year after year. Sometimes for ten days, sometimes for a month, sometimes even for three. And each time, I had the same quiet feeling that it was calling me back.
I’ve lived everywhere: Belgrade, Novi Sad, Subotica… three years in the United States, in Washington. I worked in large systems, in multinational environments, building a career and gaining experience. But what I found here is hard to compare to any of that. The way of life, the relationships between people, the simplicity of everyday life – everything feels more immediate, warmer, slower, in a good way. And it was precisely that quality of life that kept bringing me back.
I have never experienced anyone calling me a “foreigner.” Still, I’m aware that it exists. Maybe not directly, maybe not to your face… but through certain situations, through the system, through the way things function. For example, now that I’m looking for a job, I sometimes wonder if there’s an invisible barrier somewhere. I have 14 years of experience, I’ve worked in large corporations, and here I occasionally hear that I’m “overqualified” or that it’s unusual that I came here from a big city. And now… is that really the case or not – I don’t know. I don’t want to look for excuses in that, and I don’t want to believe it; maybe those nuances do exist at times.
On the other hand, I’ve never had a bad experience with people. Not once. I believe a lot depends on us – on how we approach others, how we position ourselves, how we perceive things. Because the same word can be a joke or an insult; the difference is in the tone and the intention.
My name is Jovana – and it immediately reveals that I wasn’t born here, but I’ve never experienced that as an obstacle. Today… I would say I’m Yugoslav. That’s honestly how I feel. Because wherever I go – Sarajevo, Belgrade, or Pula – I recognize something of my own, I feel at home.
I am an Orthodox Christian, and I celebrate Christmas on January 7th. In our tradition, there is also the “slava,” a family patron saint that we celebrate every year on the same day. I spoke with my husband about continuing that tradition one day, when my parents are no longer here. It’s important to me to preserve respect for our ancestors and to pass on a part of that heritage.
And home… Home is people. Love. Safety. Peace. The feeling that you belong somewhere and that you are accepted. It’s not a place. It’s something that happens to you. And it happened to me here.

© 2026 Furesti