Dom je ono što ti se dogodi. A meni se to dogodilo ovdje.”

Jovana Njavro, Beograd – Pula
U Istri od 2025.
 godine

Došla sam u Pulu na deset dana. Tako sam rekla, i sebi i drugima. Trebao je to biti samo mali odmor, pauza od svega što se tad događalo u Beogradu. U subotu sam stigla. U utorak sam upoznala svog budućeg muža. I stvarno… sve se dogodilo jako brzo. Nakon dva mjeseca smo se zaručili, i onda ubrzo i vjenčali. Tako da – nije bilo u planu. Uopće. Beograd mi je uvijek bio taj poslovni dio života. A Pula… Pula je bila ljubav. Ja sam se uvijek vraćala tu. Svake godine. Nekad deset dana, nekad mjesec, nekad tri. I uvijek sam imala taj osjećaj da me ovo mjesto zove nazad. Živjela sam svugdje. Beograd, Novi Sad, Subotica… tri godine u Americi, u Washingtonu. Radila sam u velikim firmama, bila u multinacionalnom okruženju. Ali ono što mi imamo ovdje… način života, odnosi među ljudima – to je nešto drugo. Opuštenije, toplije. Ljudi su otvoreni. I to je ono što me uvijek vraćalo.

Nikada nisam doživjela da me netko nazove fureštom. Nikada. Stvarno nikada. Ali sam svjesna da to postoji. Možda ne direktno, možda ne u lice… ali kroz neke situacije, kroz sistem, kroz način kako stvari funkcioniraju. Recimo sad kad tražim posao – ja to ne želim reći, ali možda negdje postoji ta neka barijera. Imam 14 godina iskustva, radila sam u velikim kompanijama… i onda dođem tu i kažu da sam prekvalificirana. Ili im je čudno što sam iz velikog grada došla ovdje. I sad… je li to stvarno to ili nije – ne znam. Ne želim vjerovati u to, ali možda postoji. S druge strane, što se tiče ljudi – tu nikad nisam imala problem. Baš nikad. Ja mislim da je to puno i do osobe. Kako se ti postaviš, kako doživljavaš stvari. Jer ista riječ može biti šala ili uvreda – i ti osjetiš razliku.

Moje ime je Jovana – i odmah se zna da nisam odavde. Ali ni to mi nikad nije bio problem. Danas… rekla bih da sam Jugoslavenka. Stvarno se tako osjećam. Jer gdje god da dođem – u Sarajevu, u Beogradu, u Puli – ja imam osjećaj da sam doma. Ja sam pravoslavna vjernica koja slavi Božić 7. januara. Odnosno 7. prvog. I to definitivno želim nastaviti. U pravoslavnoj vjeri postoji slava, odnosno svetac kojeg mi slavimo svake godine. Čak sam pričala s mužem, da li bi on htio da mi jednog dana, kada moji roditelji više ne budu živi, da preuzmemo tu slavu. Želim dati neko poštovanje prema mojim precima i napraviti nešto. Tako da to održavam i to želim održavati.

A dom… Dom su ljudi. Ljubav. Sigurnost. Osjećaj da pripadaš i da si voljen. To nije mjesto. To je ono što ti se dogodi. A meni se to dogodilo ovdje.

Jovana Njavro


ITA

“Casa è ciò che ti accade. E a me è successo qui.”

Jovana Njavro, Belgrado – Pola
In Istria dal 2025

Sono arrivata a Pola per dieci giorni. Così avevo detto, a me stessa e agli altri. Doveva essere solo una piccola vacanza, una pausa da tutto quello che stava succedendo a Belgrado. Sono arrivata sabato. Martedì ho incontrato il mio futuro marito. E davvero… tutto è successo molto velocemente. Dopo due mesi ci siamo fidanzati, e poco dopo ci siamo sposati. Quindi – non era nei piani. Per nulla. Belgrado è sempre stata quella parte della mia vita legata al lavoro. E Pola… Pola è stata amore. Ci tornavo sempre. Ogni anno. A volte dieci giorni, a volte un mese, a volte tre. E ho sempre avuto la sensazione che questo posto mi chiamasse indietro. Ho vissuto ovunque: Belgrado, Novi Sad, Subotica… tre anni in America, a Washington. Ho lavorato in grandi aziende, in ambienti multinazionali. Ma quello che abbiamo qui… lo stile di vita, i rapporti tra le persone – è qualcosa di diverso. Più rilassato, più caloroso. Le persone sono aperte. E questo è ciò che mi riportava sempre qui.

Non ho mai vissuto che qualcuno mi chiamasse foresta. Mai. Davvero mai. Ma sono consapevole che questo concetto esiste. Forse non direttamente, forse non in faccia… ma attraverso alcune situazioni, attraverso il sistema, attraverso il modo in cui funzionano le cose. Per esempio, ora che cerco lavoro – non voglio dirlo, ma forse da qualche parte esiste quella barriera. Ho 14 anni di esperienza, ho lavorato in grandi aziende… e poi arrivo qui e mi dicono che sono sovraqualificata. Oppure trovano strano che io sia venuta da una grande città. E ora… che sia davvero così oppure no, non lo so. Non voglio crederci, ma forse esiste. Dall’altra parte, per quanto riguarda le persone – qui non ho mai avuto problemi. Mai davvero. Credo che molto dipenda dalla persona. Da come ti poni, da come percepisci le cose. Perché la stessa parola può essere uno scherzo o un’offesa – e tu senti la differenza.

Il mio nome è Jovana – e subito si capisce che non sono di qui. Ma nemmeno questo è mai stato un problema. Oggi… direi che mi sento jugoslava. Davvero. Perché ovunque vada – a Sarajevo, a Belgrado, a Pola – ho la sensazione di essere a casa. Sono una credente ortodossa che celebra il Natale il 7 gennaio. E voglio continuare a farlo. Nella fede ortodossa c’è la “slava”, cioè il santo che celebriamo ogni anno. Ho persino parlato con mio marito del fatto che, un giorno, quando i miei genitori non ci saranno più, vorrei continuare questa tradizione. Voglio rendere omaggio ai miei antenati e fare qualcosa per mantenerla.

E casa… Casa sono le persone. L’amore. La sicurezza. La sensazione di appartenere e di essere amata. Non è un luogo. È ciò che ti accade. E a me è successo qui.


ENG

“Home is what happens to you. And it happened to me here.”

Jovana Njavro, Belgrade – Pula
In Istria since 2025

I arrived in Pula for ten days. That’s what I told myself and others. It was supposed to be just a short vacation, a break from everything that was happening in Belgrade at the time. I arrived on Saturday. On Tuesday, I met my future husband. And really… everything happened very quickly. After two months, we got engaged, and soon after we got married. So – it wasn’t planned. Not at all. Belgrade has always been that part of my life connected to work. And Pula… Pula was love. I kept coming back. Every year. Sometimes for ten days, sometimes for a month, sometimes three. And I always had the feeling that this place was calling me back. I have lived everywhere: Belgrade, Novi Sad, Subotica… including three years in the United States, in Washington, D.C. I worked in large companies, in multinational environments. But what we have here… the lifestyle, the relationships between people – it’s something different. More relaxed, warmer. People are open. And that’s what always brought me back here.

I’ve never experienced anyone calling me a foreigner. Never. Really never. But I’m aware that the concept exists. Maybe not directly, maybe not to your face… but through certain situations, through the system, through the way things work. For example, now that I’m looking for work – I don’t want to say it, but maybe somewhere there is that barrier. I have 14 years of experience, I’ve worked in large companies… and then I come here, and they tell me I’m overqualified. Or they find it strange that I came from a big city. And now… whether that’s really the case or not – I don’t know. I don’t want to believe it, but maybe it exists. On the other hand, regarding people – I’ve never had a problem here. Really never. I believe it depends a lot on the person. On how you present yourself, how you perceive things. Because the same word can be a joke or an insult – and you feel the difference.

My name is Jovana – and it’s immediately clear that I’m not from here. But that has never been a problem either. Today… I would say I feel Yugoslavian. Truly. Because wherever I go – Sarajevo, Belgrade, Pula – I feel at home. I am an Orthodox believer who celebrates Christmas on January 7th. And I want to continue doing so. In the Orthodox faith, there is the slava, the saint we celebrate every year. I even spoke with my husband about whether, one day, when my parents are no longer alive, he would want us to continue this tradition. I want to honor my ancestors and do something to maintain it.

And home… Home is the people. Love. Security. The feeling of belonging and being loved. It’s not a place. It’s what happens to you. And it happened to me here.