„Ako ne prihvatiš ono što je tu, onda si furešt zauvijek.”
Aleksandra Filipović, Beograd – Zambratija
U Istri od ranih 1980-ih

Prije 45 godina iz Beograda sa svojim roditeljima došla sam živjeti u Umag. Razlog dolaska je bio taj što smo godinama ljetovali u Rovinju i Istra nam je uvijek bila tako nekakva pozitiva, lijepo mjesto. Kad je tata išao u mirovinu, sjeli smo i dogovorili da ćemo ići živjeti negdje gdje nam je uvijek bilo dobro. I tako smo odlučili da je to Istra.
Prije dolaska dali smo oglas u novinama, jer tada nije bilo interneta ni takvih stvari. Javili su se svakakvi ljudi, ali jedna jedina osoba iz Umaga. Došli smo, vidjeli Umag i evo, ostali zauvijek tu. Došli smo 1980. pogledati stan, a već te zime 1981. došli živjeti. Trajno. Kad smo došli, znači… znate kad dođete na more pa mislite to je lijepo, toplo… a mi smo došli zimi i dočekala nas je užasna bura. Vidite sunce vani pa izađete u nekoj majici, a onda vas bura toliko propuše da se vratite u kuću – smrzla sam se. Ali to nas nije pokolebalo. Kad smo došli, dočekali su nas jako dobri susjedi. Susjeda ispod nas pokucala je na vrata i rekla – znam da nemate telefon, ako vam treba, mi smo dolje i uvijek smo na raspolaganju. Susjeda do nas, susjeda iznad nas… bili smo kao familija jedno vrijeme.
Nikad nisam doživjela da me netko nazvao fureštom. Čak nisam ni imala taj osjećaj da sam stranac.
Jezična barijera… ne mogu reći barijera, više mali šok. U školi mi je bilo čudno – pričaju hrvatski, a padeži su drugačiji. Pitala sam se da li oni ne znaju pričati ili što je to. Talijanski nisam znala, pa je i to bilo nešto novo, ali vremenom se nauči sve. Ja sam došla iz grada. Neke osnovne stvari nisam znala. Imali smo vrt i sad – blitva, špinat… meni je to sve bilo zeleno. Jedno jutro berem za ručak i kažem da spremam špinat, a susjeda kaže: „Da, ali ti bereš blitvu.“ Nisam znala razliku. Ona me naučila, objašnjavala, pokazivala. U školi sam se brzo uklopila. Imala sam 15 godina, našla sam prijateljice i to je bilo to. Kasnije brak, život u Zambratiji, još manjoj sredini. Jedno vrijeme sam se osjećala možda malo usamljeno, ali s vremenom sve dođe na svoje mjesto. Danas se osjećam kao da sam iz Zambratije. Kao Istrijanka.
Što mi je najviše pomoglo? Sve. Susjedi, škola, ljudi. Što se tiče tradicije, to nije direktno iz mog kraja, ali moj stari me naučio raditi gravče na tavče. Imam jednu zdjelu od terakote, staru 55 godina, koju sam naslijedila, i uvijek ga radim u toj zdjeli. To je nešto što ostaje.
Danas se više osjećam kao Istrijanka nego kao netko iz Beograda. Dugo godina mi je Beograd bio onako sa strane, kako bih rekla. Možda se to promijenilo u zadnjih godinu dana, kad sam gledala na televiziji kako se te promjene tamo događaju – i ti studenti su mi dali nekakav poticaj da se opet osjećam, ajmo reći, ne ponosno, ali da mogu reći: ok, ja sam iz Beograda. Da to više nije negativno, kao što je u neko doba bilo, nego da je sada pozitivno.
Ako bih rekla tko je za mene furešt – to su ljudi koji dođu tu, a ne prihvate ono što je ovdje. Ne prihvaćaju jezik, običaje, ljude. Ako ne prihvatiš ono što je tu, onda si furešt zauvijek.
Dom? Dom je odmah – obitelj. A furešt… stranac. Ali ne u lošem smislu. Samo netko tko se nije tu rodio i još nije postao dio ove sredine.
Aleksandra Filipović

ITA
“Se non accetti ciò che c’è qui, allora sei foresto per sempre.”
Aleksandra Filipović, Belgrado – Zambrattia
In Istria dai primi anni ’80
Quarantacinque anni fa mi sono trasferita a Umago da Belgrado insieme ai miei genitori. Il motivo era semplice: per anni avevamo trascorso le estati a Rovigno e l’Istria ci era sempre sembrata un luogo positivo, bello, dove si stava bene. Quando mio padre è andato in pensione, ci siamo seduti e abbiamo deciso di trasferirci proprio in un posto così. E abbiamo scelto l’Istria.
Prima di partire abbiamo pubblicato un annuncio sul giornale – all’epoca non c’era internet. Risposero in molti, ma da Umago rispose una sola persona. Siamo venuti, abbiamo visto la città e siamo rimasti. Per sempre. Siamo arrivati nel 1980 per vedere l’appartamento, e già nell’inverno del 1981 ci siamo trasferiti definitivamente.
L’arrivo però è stato tutt’altro che idilliaco. Quando si pensa al mare, si immagina il caldo, la luce… noi invece siamo arrivati in pieno inverno, accolti da una bora terribile. Vedi il sole, esci in maglietta, e poi il vento ti attraversa da parte a parte – sono rientrata in casa congelata. Ma questo non ci ha fatto cambiare idea.
Fin dall’inizio siamo stati accolti con grande calore. La vicina di sotto ha bussato alla porta dicendo: “So che non avete il telefono, se vi serve qualcosa noi siamo qui.” La vicina accanto, quella sopra… per un periodo siamo stati come una famiglia.
Nessuno mi ha mai chiamata foresta. E, soprattutto, non mi sono mai sentita tale.
La lingua non è stata una vera barriera, piuttosto un piccolo shock. A scuola mi sembrava strano: parlavano croato, ma con declinazioni diverse da quelle a cui ero abituata. Mi chiedevo se fossi io a non capire o loro a parlare diversamente. Non conoscevo nemmeno l’italiano, quindi anche quello era nuovo, ma col tempo si impara tutto.
Venivo dalla città e non conoscevo nemmeno alcune cose basilari. Avevamo un orto e, per me, bietole e spinaci erano semplicemente “verde”. Una mattina ho raccolto qualcosa per pranzo e ho detto che avrei cucinato spinaci; la vicina mi corregge: “No, stai raccogliendo bietole.” È stata lei a insegnarmi, a spiegarmi, a mostrarmi.
A scuola mi sono integrata subito. Avevo quindici anni, ho trovato delle amiche, ed è stato naturale. Poi il matrimonio, la vita a Zambrattia – una realtà ancora più piccola. Per un periodo mi sono sentita forse un po’ sola, ma col tempo tutto si sistema. Oggi mi sento di Zambrattia. Mi sento istriana.
Cosa mi ha aiutato di più? Tutto: i vicini, la scuola, le persone.
Le tradizioni non vengono direttamente dal mio luogo d’origine, ma mio padre mi ha insegnato a preparare il gravče na tavče. Ho una ciotola di terracotta, vecchia di cinquantacinque anni, che ho ereditato, e lo preparo sempre lì. È qualcosa che resta.
Oggi mi sento più istriana che belgradese. Per molti anni Belgrado è rimasta sullo sfondo. Forse qualcosa è cambiato nell’ultimo anno, guardando in televisione i cambiamenti che stanno avvenendo lì: quegli studenti mi hanno dato una spinta, non tanto per sentirmi orgogliosa, ma per poter dire di nuovo – sì, vengo da Belgrado. E che questo non è più qualcosa di negativo, come lo è stato in passato, ma qualcosa di positivo.
Per me, foresto è chi arriva qui senza accettare ciò che trova: la lingua, le tradizioni, le persone. Se non accetti ciò che c’è qui, allora resti foresto per sempre.
Casa? Casa è, prima di tutto, la famiglia.
E foresto… è uno straniero, ma non in senso negativo: semplicemente qualcuno che non è nato qui e che non è ancora diventato parte di questo luogo.
ENG
“If you don’t accept what is here, then you remain a foreigner forever.”
Aleksandra Filipović, Belgrade – Zambratija
In Istria since the early 1980s
Forty-five years ago I moved from Belgrade to Umag with my parents. The reason was simple: we had spent many summers in Rovinj, and Istria had always felt like a positive, welcoming place. When my father retired, we decided to move somewhere we had always felt good. And so we chose Istria.
Before moving, we placed an ad in a newspaper – there was no internet at the time. Many people replied, but only one was from Umag. We came, saw the town, and stayed. Forever. We first arrived in 1980 to see the apartment, and by the winter of 1981 we had already moved permanently.
The arrival, however, was far from idyllic. When you think of the seaside, you imagine warmth and light… but we arrived in the middle of winter and were greeted by a fierce bora wind. You see the sun, go out in a T-shirt, and then the wind cuts right through you – I ran back inside freezing. But it didn’t discourage us.
From the very beginning, we were welcomed warmly. The neighbor downstairs knocked on our door and said: “I know you don’t have a phone – if you need anything, we’re here.” The neighbor next door, the one above us… for a time, we were like a family.
No one ever called me a furešt – a local term for someone from outside the community. And more importantly, I never felt like one.
Language was not really a barrier, more of a small shock. At school it felt strange: they spoke Croatian, but with different grammatical cases. I wondered whether I didn’t understand or whether they spoke differently. I didn’t know Italian either, so that too was new – but in time, you learn everything.
I came from a city and didn’t even know some basic things. We had a garden and, to me, chard and spinach were simply “greens.” One morning I picked something for lunch and said I would cook spinach; the neighbor corrected me: “No, that’s chard.” She taught me, explained, showed me.
I quickly adapted at school. I was fifteen, made friends, and everything fell into place. Later came marriage, life in Zambratija – an even smaller community. For a while I may have felt a bit lonely, but with time everything settles. Today I feel like I belong to Zambratija. I feel Istrian.
What helped me most? Everything: neighbors, school, people.
Traditions do not come directly from my place of origin, but my father taught me how to make gravče na tavče. I have a 55-year-old terracotta dish that I inherited, and I always cook it in that dish. It is something that endures.
Today I feel more Istrian than someone from Belgrade. For many years, Belgrade remained in the background. Perhaps that has changed in the past year, watching on television the changes happening there – those students gave me a kind of impulse, not exactly pride, but the ability to say again: yes, I come from Belgrade. That it is no longer something negative, as it once was, but something positive.
For me, a foreigner is someone who comes here and does not accept what is here: the language, the customs, the people. If you do not accept what is here, you remain a foreigner forever.
Home? Home is, first of all, family.
And a furešt… is simply a stranger – not in a negative sense, but someone who was not born here and has not yet become part of this place.

© 2026 Furesti