„Forešt je oni ki ni od tu.
Ki nima još korijene.”

Tina Kovač de Faveri, Kaštelir

Mi smo se upoznali još kad smo bili dica, tu u Kašteliru. Ali život nas je nosio svako na svoju stranu. Kad smo se dva mijara i sedme uženili, ja san pošla živit u Milano. Tamo san živila deset let. I tamo san prvi put stvarno osjetila ča znači bit forešta.

Nisan ni tribala puno govorit. Dovoljno je bilo kako izgledan. Odma su znali da nisan njihova. Za njih san bila “jugoslava”, jer ni znali ni di je Hrvatska. U tim trenucima shvatiš kako je kad nisi doma. Kad nisi ničiji. Kad si negdi između. Nakon deset let, tornala san se doma, u Kaštelir. I tu san opet bila na svojemu. Tu san tila da i moja dica odrastu – da živu kako smo mi živili. Na cesti, u kampanji, s blagon. Da znaju ča znači zemlja.

Jer mene je moj otac od malih nog navadija delat. Loze, ulike, grampere. Vozin traktor od kad san imala četiri lita. Uvik je govorija: ako znaš delat, nećeš nikad bit lačan. I zato san se vratila. Jer to je život ki san tila živit.

A ča se tiče furešta… Forešt ni ništa loše. Forešt je oni ki ni od tu. Ki nima još korijene. Ali ako dođe, ako živi, ako poštuje… ako postane dio ovega mesta – onda više ni forešt.

Tina Kovač de Faveri


HR

„Furešt je onaj koji još nema korijene.“

Tina Kovač de Faveri, Kaštelir

Upoznali smo se još kao djeca, ovdje u Kašteliru. Ali život nas je odveo svako na svoju stranu. Kad smo se 2007. vjenčali, otišla sam živjeti u Milano. Tamo sam živjela deset godina. I tamo sam prvi put zaista osjetila što znači biti furešt.

Nisam trebala puno govoriti. Dovoljno je bilo kako izgledam. Odmah su znali da nisam njihova. Za njih sam bila „Jugoslavenka“, jer nisu ni znali gdje je Hrvatska. U tim trenucima shvatiš kako je kad nisi doma. Kad nisi ničiji. Kad si negdje između. Nakon deset godina vratila sam se doma, u Kaštelir. I tu sam ponovno bila na svom. Tu sam htjela da i moja djeca odrastu – da žive kako smo mi živjeli. Na ulici, u prirodi, sa životinjama. Da znaju što znači zemlja.

Jer mene je moj otac od malih nogu učio raditi. Loza, masline, krumpiri. Vozim traktor od svoje četvrte godine. Uvijek je govorio: ako znaš raditi, nikad nećeš biti gladan. I zato sam se vratila. Jer to je život koji sam htjela živjeti.

A što se tiče furešta… Furešt nije ništa loše. Furešt je onaj koji nije odavde. Koji još nema korijene. Ali ako dođe, ako živi, ako poštuje… ako postane dio ovog mjesta – onda više nije furešt.


ITA

“Il foresto è colui che non ha ancora radici.”

Tina Kovač de Faveri, Castelliere

Ci siamo conosciuti da bambini, qui a Castelliere. Ma la vita ci ha portati ognuno per la propria strada. Quando ci siamo sposati nel 2007, sono andata a vivere a Milano. Lì ho vissuto per dieci anni. Ed è stato lì che ho capito davvero cosa significa essere forestiera.

Non dovevo dire molto. Bastava il mio aspetto. Capivano subito che non ero dei loro. Per loro ero “jugoslava”, perché non sapevano nemmeno dove fosse la Croazia. In quei momenti capisci cosa significa non essere a casa. Quando non appartieni a nessuno. Quando sei da qualche parte nel mezzo.

Dopo dieci anni sono tornata a casa, a Castelliere. E lì sono tornata ad essere nel mio posto. Volevo che anche i miei figli crescessero qui – che vivessero come abbiamo vissuto noi. Per strada, nella natura, con gli animali. Che sappiano cosa significa la terra.

Perché mio padre mi ha insegnato a lavorare fin da piccola. Vite, ulivi, patate. Guido il trattore da quando avevo quattro anni. Diceva sempre: se sai lavorare, non avrai mai fame. Ed è per questo che sono tornata. Perché è questa la vita che volevo vivere.

E per quanto riguarda il foresto… non è qualcosa di negativo. Il foresto è semplicemente qualcuno che non è di qui. Che non ha ancora radici. Ma se arriva, se vive qui, se rispetta… se diventa parte di questo luogo – allora non è più un foresto.


ENG

“The foreigner is the one who does not yet have roots.”

Tina Kovač de Faveri, Kaštelir

We met as children here in Kaštelir. But life took us in different directions. When we got married in 2007, I moved to Milan. I lived there for ten years. And it was there that I truly understood what it means to be a foreigner.

I didn’t need to say much. My appearance was enough. They immediately knew I wasn’t one of them. To them I was “Yugoslav,” because they didn’t even know where Croatia was. In those moments you understand what it means not to be at home. To belong to no one. To be somewhere in between.

After ten years I returned home, to Kaštelir. And there I was back in my place. I wanted my children to grow up here too – to live the way we lived. In the streets, in nature, with animals. To know what the land means.

My father taught me how to work from an early age. Vines, olives, potatoes. I’ve been driving a tractor since I was four. He always said: if you know how to work, you will never be hungry. And that is why I returned. Because that is the life I wanted to live.

As for the foreigner… it is not something negative. A foreigner is simply someone who does not yet have roots. But if they come, if they live here, if they respect… if they become part of this place – then they are no longer a foreigner.