„Dabogda odu svi preko Učke”
Olivera Jović, Zagreb – Pula
U Istri od 1991. godine

Živim u Puli od 1991. godine. Moja baka se tu doselila 1967., tako da sam ja dolazila na more svake godine i dobro poznajem Istru i Pulu. Ja sam došla iz Zagreba, većinom radi rata. Zato jer sam imala krivo ime i prezime. Moja baka je isto tako bježala iz Rusije 1917., kad je bila revolucija. Tatu su joj ubili pred njom. Ona i mama su pobjegle brodom od Crvenog križa. Tako da imamo u sebi tu neku… nasljedno bježanje. Ili imigracija, kako god. S tatine strane sam iz Gorskog kotara, iz sela Gomirje, koje je sto posto srpsko i nije sudjelovalo u ratu 1991. godine. Važno mi je spomenuti djeda, Danila Delića, koji je bio građevinski inženjer u Beogradu. Sudjelovao je u izgradnji vojne komande, Generalštaba u ulici Kneza Miloša, a izumio je i vodoravni lift između dvije zgrade koje danas stoje djelomično srušene nakon NATO bombardiranja. Tako da… osjećam se kao građanin svijeta.
Ja sam odmah vidjela da će to biti trajni dolazak. Nisam se mislila vraćati u Zagreb. I danas se ne bih vratila. Tu sam upoznala muža, imamo dvoje djece, imam i unučicu. Prve godine su bile dosta teške. Nisam mogla dobiti posao. Kad se kaže da je Istra multikulturalna – je, ali prije će zaposliti Istrijane. Ja sam dosta godina čekala. Radila sam u računovodstvu cijeli život, bila sam šef računovodstva. Onda sam dobila zamjenu, pa sam radila u Domu Ruža Petrović, pa u školi. Kasnije sam dobila puno radno vrijeme. Onda je počeo mobbing od nekih kolegica. Na kraju sam dobila otkaz dok sam bila na bolovanju. Poslije sam radila u vrtiću i tamo mi je bilo lijepo.
Bilo je diskriminacije, svakako. Riječ “furešt”… ne, nisam baš doživjela da me netko tako zove. Ja sam se jako trudila naučiti istrijanske riječi, dijalekt. Radila sam s ljudima, bila sam u planinarskom društvu, obišla cijelu Istru. Kretala sam se među ljudima. Ali… vidi se to. Osjeti se. Najviše kod zapošljavanja. Ja sam dosta fleksibilna osoba. Osjećala sam se kao dio zajednice zapravo odmah. Kad sam odlučila da dolazim, onda sam odlučila i živjeti tu.
Danas se osjećam više kao Istrijanka nego kao Zagrepčanka. Ja stvarno volim Istru. Moja obitelj je mješavina. Muž mi je iz Bosne. Djecu sam dala u talijansku školu da im nitko ne može ništa s te strane. Govore jezike, snalaze se. Od tradicije… možda najviše od bake. Pijem čaj stalno, kao i ona. Radim tatarski biftek. To su neke stvari koje su ostale. Kad danas gledam ljude koji dolaze u Istru – dolaze jer žele raditi, živjeti. To je normalno. Ja se danas borim na svoj način, pjevam u crnogorskom zboru, članica sam mađarske i srpske manjine, posjećujem slovenska i bosanska događanja… i hrvatska naravno: kazalište, koncerte, otvorenja izložbi i slično. Ipak, imam osjećaj da se ljudi još uvijek boje izjašnjavati kao Srbi, i da se taj strah dodatno pojačava s jačanjem ustaštva u Hrvatskoj.
Za mene je dom tamo gdje živiš i gdje si pustio korijen. A riječ “furešt”… ja sam to razumjela kao stranac. Ali zna se čuti, onako… “dabogda odu svi preko Učke”. Nije to često. Ali postoji. Ja to nisam doživjela direktno.
Olivera Jović

ITA
“Che se ne vadano tutti oltre il Monte Maggiore”
Aleksandra Filipović, Belgrado – Zambrattia
In Istria dai primi anni ’80
Vivo a Pola dal 1991. Mia nonna si era trasferita qui nel 1967, quindi venivo ogni anno al mare e conosco bene l’Istria e Pola. Io sono arrivata da Zagabria, soprattutto a causa della guerra, perché avevo un nome e un cognome “sbagliati”. Anche mia nonna era fuggita dalla Russia nel 1917, durante la rivoluzione. A suo padre lo uccisero davanti a lei. Lei e sua madre fuggirono su una nave della Croce Rossa. Quindi abbiamo dentro di noi una sorta di… fuga ereditaria. O migrazione, chiamala come vuoi. Da parte di mio padre vengo dal Gorski Kotar. Quindi… mi sento un cittadino del mondo.
Ho subito capito che quello sarebbe stato un arrivo definitivo. Non pensavo di tornare a Zagabria. E ancora oggi non ci tornerei. Qui ho conosciuto mio marito, abbiamo due figli e anche una nipotina. I primi anni sono stati piuttosto difficili. Non riuscivo a trovare lavoro. Quando si dice che l’Istria è multiculturale, lo è, ma prima assumono gli istriani. Io ho aspettato molti anni. Ho lavorato tutta la vita in contabilità, ero responsabile amministrativa. Poi ho avuto una sostituzione, ho lavorato nella Casa Ruža Petrović e poi in una scuola. Più tardi ho ottenuto un lavoro a tempo pieno. Poi è iniziato il mobbing da parte di alcune colleghe. Alla fine sono stata licenziata mentre ero in malattia. Dopo ho lavorato in un asilo e lì mi sono trovata bene.
C’è stata discriminazione, sicuramente. La parola “foresto”… no, non ho vissuto davvero situazioni in cui qualcuno mi chiamasse così. Mi sono impegnata molto per imparare le parole istriane, il dialetto. Ho lavorato con le persone, sono stata in un’associazione alpinistica, ho girato tutta l’Istria. Mi muovevo tra la gente. Ma… si vede. Si sente. Soprattutto nell’occupazione. Io sono una persona piuttosto flessibile. Mi sono sentita parte della comunità praticamente da subito. Quando ho deciso di venire, ho deciso anche di viverci.
Oggi mi sento più istriana che zagabrese. Amo davvero l’Istria. La mia famiglia è mista. Mio marito è bosniaco. Ho mandato i miei figli in una scuola italiana, così nessuno può “farci niente” da quel punto di vista. Parlano le lingue, se la cavano. Dalla tradizione… forse soprattutto da mia nonna. Bevo sempre tè, come lei. Faccio la tartara. Sono alcune cose rimaste.
Quando oggi guardo le persone che arrivano in Istria, vengono perché vogliono lavorare e vivere. È normale. Per me casa è dove vivi e dove hai messo radici. E la parola “foresto”… l’ho capita come “straniero”. Ma ogni tanto si sente, così… “che se ne vadano tutti oltre il Monte Maggiore”. Non spesso. Ma esiste. Io non l’ho vissuta direttamente.
ENG
“May they all go beyond the Učka”
Olivera Jović, Zagreb – Pula
In Istria since 1991
I have been living in Pula since 1991. My grandmother moved here in 1967, so I used to come to the sea every year and I know Istria and Pula very well. I came from Zagreb, mostly because of the war, because I had the “wrong” name and surname. My grandmother also fled Russia in 1917, during the revolution. Her father was killed in front of her. She and her mother escaped on a Red Cross ship. So we carry within us a kind of inherited fleeing, or migration, however you want to call it. On my father’s side, I am from Gorski Kotar. So… I feel like a citizen of the world.
I immediately understood that this would be a permanent move. I never thought I would return to Zagreb. And even today, I wouldn’t go back. Here I met my husband, we have two children and also a granddaughter. The first years were quite difficult. I couldn’t find a job. When people say Istria is multicultural, it is, but they will hire Istrians first. I waited many years. I worked in accounting my whole life, I was a head of accounting. Then I got a temporary replacement job, then I worked at the Ruža Petrović Home, and later in a school. Eventually I got a full-time position. Then workplace mobbing started from some colleagues. In the end I was fired while I was on sick leave. Afterwards I worked in a kindergarten and I liked it there very much.
There was discrimination, definitely. The word “furest”…no, I never really experienced someone calling me that. I really tried to learn Istrian words and the dialect. I worked with people, I was in a mountaineering society, I travelled all over Istria. I was among people. But… you can see it. You can feel it. Especially in employment. I am quite a flexible person. I felt part of the community almost immediately. When I decided to come, I also decided to live here.
Today I feel more Istrian than from Zagreb. I truly love Istria. My family is mixed. My husband is from Bosnia. I sent my children to an Italian school so that no one could “do anything to them” from that point of view. They speak languages, they manage well. From tradition… perhaps most of all from my grandmother. I always drink tea, like she did. I make beef tartare. These are some of the things that remained.
When I look at people who come to Istria today, they come because they want to work and live. That is normal. For me, home is where you live and where you have put down roots. And the word “furest”… I understood it as “stranger.” But you can still hear things like, “may they all go beyond the Učka.” Not often. But it exists. I did not experience it directly.

© 2026 Furesti