„Za mene furešt nije netko tko dođe. Nego možda netko tko ne ostane.”

Nataliya Perich, Ukrajina – Umag
U Istri od 1995

Rođena sam u Ukrajini. Došla sam ‘95. Davne ‘95… putem vode, bi se reklo. Ljubav ima nepredviđene puteve. Tako i meni se desilo. Znači, živimo od onda u Umagu. To je to. Dolazak je bio neplaniran, naravno. Kao i moja udaja. Bila sam mlada, zaljubljena… i desilo se. I onda se ispostavilo da je dugoročno. I tako sam ostala. Pa, bilo je interesantno. Bilo je nešto sasvim drugačije. Ja sam rođena u velikom gradu… i onda dolazak u Umag – bio je malo onako… drugačiji. Nećemo reći stresan, ali drugačiji od svega što sam vidjela. Ali bilo je lijepo.

Jesam čula riječ “furešta”. Ali uvijek je bilo simpatično. U pozitivnom smislu. Jer mnoge bi iznenadilo kako govorim, kako sam, hvala Bogu, naučila jezik. Da sam furešta… da sam pridošlica, ali da sam se uklopila, doslovno… mimetizirala u ovom gradu.  Naglasak… i danas se zna čuti. Ako se baš fokusiram, potrudim se. Ali kad se opustim, kad sam s prijateljima… onda izađe. Kažu često da sam Slovenka. Jezik sam naučila relativno brzo. Nije bilo interneta, nije bilo Google Translatea. Morala sam razumjeti što ljudi govore… pa i kad govore o meni. Falilo mi je… ne samo da razumijem, nego da mene razumiju. Da mogu izraziti svoju misao, želju, volju. Sjećam se – ići u trgovinu s “domaćom zadaćom”: kruh, mrkva… kako se kaže. Imala sam mali rječnik sa sobom. Ali… uspjela sam. Kasnije sam i položila hrvatski – četvorka. Tako da imam potvrdu.

Mogu reći da su me ljudi dobro prihvatili. Nikad nisam osjetila neku negativu. Vrlo rano sam dobila djecu, i onda se moraš uključiti. I u hrvatsku zajednicu, i u talijansku. Doma se govorilo dvojezično. Rodbina talijanski, pa sam i to morala naučiti. A čim ideš u vrtić, školu, institucije – već si dio zajednice. Što mi je pomoglo? Sve. Djeca, posao, škola… sve zajedno. Nakon drugog sina upisala sam školu za kozmetičarku u Puli. To mi je pomoglo i za jezik i za posao. I od tada radim – više od 25 godina. Kroz društvo, škole, posao, edukacije… sve to me ukorijenilo. I danas – možda kroz naglasak se osjeti da nisam odavde, ali to više nije prepreka. Od običaja – kuhamo i dalje naša jela. Slavimo i pravoslavne i katoličke praznike. Kod nas blagdani traju dugo. To prenosim i na djecu. Kako doprinosi kultura? Pa… kao genetika. Što se više miješa – ljepše ispadne. Tako i kultura. Što smo otvoreniji – to smo bogatiji.

Ja sam sada više ovdje nego tamo. Udomaćila sam se. Ali zadržavam taj… kako da kažem… kozmo dašak. Cijeli svijet mi je mali. Ali ovdje mi je dom. Ovdje se volim vratiti. Riječ “furešta”… kad sam je prvi put čula – mislila sam na “forest”. Šuma. Čovjek iz šume. Yeti. Nešto neljudsko. Ali danas… simpatično mi zvuči. Interesantno. Za mene furešt nije netko tko dođe. Nego možda netko tko ne ostane. Jer onaj tko dođe, ostane, radi, osnuje obitelj – on više nije stranac.

Nataliya Perich


ITA

“Per me un foresto non è qualcuno che arriva. Ma forse qualcuno che non resta.”

Nataliya Perich, Ucraina – Umago
In Istria dal 1995

Sono nata in Ucraina. Sono arrivata nel ’95. Molto tempo fa… si potrebbe dire “via mare”. L’amore ha percorsi imprevedibili. È successo anche a me. Quindi viviamo da allora a Umago. Questo è tutto. L’arrivo è stato non pianificato, naturalmente. Come il mio matrimonio. Ero giovane, innamorata… ed è successo. E poi si è rivelato qualcosa di duraturo. E così sono rimasta.
È stato interessante. Era qualcosa di completamente diverso. Sono nata in una grande città… e poi arrivare a Umago è stato un po’… diverso. Non direi stressante, ma diverso da tutto quello che avevo visto. Però era bello.

Ho sentito la parola “foresto”. Ma sempre in modo simpatico. In senso positivo. Perché molte persone erano sorprese da come parlavo, da come, grazie a Dio, ho imparato la lingua. Che fossi una foresta… una persona arrivata da fuori, ma che si è integrata, letteralmente si è mimetizzata in questa città. L’accento… ancora oggi si sente. Se mi concentro, ci riesco. Ma quando mi rilasso, quando sono con gli amici… esce fuori. Spesso dicono che sembro slovena.
Ho imparato la lingua relativamente in fretta. Non c’era internet, non c’era Google Translate. Dovevo capire cosa diceva la gente… anche quando parlavano di me. Mi mancava non solo capire, ma anche essere capita. Esprimere il mio pensiero, i miei desideri, la mia volontà. Ricordo di andare al negozio con i “compiti a casa”: pane, carote… come si dice. Avevo un piccolo dizionario con me. Ma ce l’ho fatta. Più tardi ho anche sostenuto l’esame di lingua croata – voto 4. Quindi ho anche una certificazione.

Posso dire che le persone mi hanno accolta bene. Non ho mai sentito negatività. Ho avuto figli molto presto, e quindi devi integrarti. Nella comunità croata e in quella italiana. A casa si parlavano due lingue. La parentela parlava italiano, quindi ho dovuto impararlo anche quello. E una volta che entri all’asilo, a scuola, nelle istituzioni – fai già parte della comunità.
Cosa mi ha aiutata? Tutto. I figli, il lavoro, la scuola… tutto insieme. Dopo il secondo figlio mi sono iscritta a una scuola per estetista a Pola. Questo mi ha aiutato sia con la lingua che con il lavoro. E da allora lavoro – da più di 25 anni. Attraverso la società, le scuole, il lavoro, la formazione… tutto questo mi ha radicata.
Oggi forse, dall’accento, si sente che non sono di qui, ma non è più un ostacolo. Quanto alle tradizioni, continuiamo a cucinare i nostri piatti. Festeggiamo sia le feste ortodosse che quelle cattoliche. Da noi le festività durano a lungo. E questo lo trasmetto anche ai miei figli.
Come contribuisce la cultura? Beh… come la genetica. Più si mescola, più il risultato è bello. Così anche la cultura. Più siamo aperti, più diventiamo ricchi.

Ora sono più qui che là. Mi sono stabilita. Ma conservo quel… come dire… tocco cosmopolita. Il mondo intero mi sembra piccolo. Ma qui è casa mia. Qui amo tornare.
La parola “foresta”… la prima volta che l’ho sentita pensavo a “forest”. Foresta. Una persona della foresta. Uno yeti. Qualcosa di non umano. Ma oggi mi suona simpatica. Interessante. Per me un foresto non è qualcuno che arriva. Ma forse qualcuno che non resta. Perché chi arriva, resta, lavora, si crea una famiglia – non è più uno straniero.


ENG

“For me, a foreigner is not someone who arrives, but perhaps someone who does not stay.”

 Nataliya Perich, Ukraine – Umag
In Istria since 1995

I was born in Ukraine. I arrived in ’95. A long time ago… you could say “by sea.” Love has unpredictable paths. It happened to me as well. So we have been living in Umag since then. That’s it. The arrival was unplanned, of course, just like my marriage. I was young, in love… and it happened. And then it turned out to be something lasting. And so I stayed.
It was interesting. It was something completely different. I was born in a big city… and then arriving in Umag was a bit… different. I wouldn’t say stressful, but different from everything I had seen before. But it was beautiful.

I heard the word “foreigner,” but always in a friendly way, in a positive sense. Because many people were surprised by how I spoke, how I managed, thank God, to learn the language – that I was a foreigner, an outsider, but one who integrated, who literally blended into this town. The accent… you can still hear it today. If I focus, I can control it. But when I relax, when I am with friends… it comes out. People often say I sound Slovenian.
I learned the language relatively quickly. There was no internet, no Google Translate. I had to understand what people were saying… even when they were talking about me. What I lacked was not only understanding, but also being understood – being able to express my thoughts, wishes, and will. I remember going to the shop with “homework”: bread, carrots… how do you say that? I had a small dictionary with me. But I managed. Later I even passed the Croatian language exam – with a grade of 4. So I have a certificate as well.

I can say that people accepted me well. I never felt any negativity. I had children very early, and so you have to integrate – into both the Croatian and Italian communities. At home, two languages were spoken. My relatives spoke Italian, so I had to learn that too. And once you enter kindergarten, school, institutions – you are already part of the community.
What helped me? Everything. Children, work, school… all together. After my second child, I enrolled in a cosmetology school in Pula. That helped me both with the language and with my job. And I have been working ever since — for more than 25 years. Through society, schools, work, education… all of that has rooted me here.
Today, maybe you can hear from my accent that I am not from here, but it is no longer a barrier. As for traditions, we still cook our own dishes. We celebrate both Orthodox and Catholic holidays. Holidays last a long time in our home, and I pass that on to my children as well.
How does culture contribute? Well… like genetics. The more it mixes, the better it turns out. The same goes for culture: the more open we are, the richer we become.

Now I am more here than there. I have settled. But I keep that… how to say… cosmopolitan touch. The whole world feels small to me. But here is my home. This is where I love to return.
The word “foreigner”… when I first heard it, I thought of “forest.” A forest. A person from the forest. A yeti. Something inhuman. But today it sounds friendly to me. Interesting. For me, a foreigner is not someone who arrives, but perhaps someone who does not stay. Because someone who arrives, stays, works, builds a family – they are no longer a foreigner.