Riječ ‘furešt’ nisam ni znala prije ovog projekta.

Ivana Babić, Međimurje – Pula
U Istri od 2023
. godine

Došla sam u Istru prije tri godine. Ne zato što sam imala plan gdje točno i kako, nego zato što sam znala jedno – želim živjeti na moru. Dolazim iz Čakovca, iz Međimurja. Imala sam svoj život, svoj posao, svoj tempo. Ali došao je moment kada sam osjetila da više ne ide. Burnout. Zasićenje. I neka unutarnja potreba za promjenom koja se više nije mogla ignorirati. Možda bih i kasnije otišla, ali tada je jednostavno bilo vrijeme.

Pula mi se činila kao neka sredina – veća od Čakovca, ali ne prevelika. Da ima svega, ali da nije kaos. Kad sam došla, nisam imala nikoga. Ni kontakte, ni poznanstva, ništa. Imala sam samo ideju. Putem Facebooka sam tražila i stan i poslovni prostor, jer se bavim kozmetikom. I nekako se sve posložilo. Ljude sam upoznala tek kad sam došla – doslovno preko poruka. I ti ljudi su mi dali priliku. To je ono, jednom u životu se dogodi da ti se baš tako sve otvori. Od početka sam osjećala da sam prihvaćena. Nije bilo nekih prepreka, ljudi su stvarno bili susretljivi. Valjda zato jer su ovdje navikli na došljake. Nisam se nikad osjećala nedobrodošlo.

Bilo je nekih sitnica, upadica… najčešće zbog govora. Pokušavala sam se malo “povući na istarski”, ali nije išlo. Ali to više onako, iz zezancije, ništa zlonamjerno. I čak mi se čini da je nekima to i simpatično. Ali imala sam jednu situaciju koja mi je ipak ostala u sjećanju. U kafiću, neka obična komunikacija, i netko je na moj govor rekao: „Trebali smo Učku zatrpati dok je bilo vrijeme.“ Mene to nije nešto posebno pogodilo, ali… čemu to? Zašto uopće tako razmišljati? Ja ljude ne gledam na taj način. Svaki čovjek je negdje došao s razlogom. Netko se pomakne, netko ostane, ali svi pokušavaju nešto bolje napraviti za sebe. I tko sam ja da to sudim? S vremenom sam shvatila da pripadanje ne dolazi izvana. Ako si zatvoren, ljudi ti neće ni prići. Ako si otvoren, ljudi će ti dati priliku. Ja sam uvijek bila otvorena, na neku zezanciju, i valjda su to ljudi prepoznali. Pa su mi i dali priliku. I iskreno, u nekim situacijama sam ovdje dobila više podrške od nepoznatih ljudi nego od onih koji su me znali od prije.

Danas se ne mogu baš jasno definirati. Po govoru sam i dalje Međimurka. Ali po životu, tu sam. A dom… dom za mene nije mjesto. Dom je gdje se osjećaš dobro. Sigurno. Može biti danas tu, sutra dvije ulice dalje – ako je tebi u tom trenutku dobro, to je dom. Riječ “furešt” nisam ni znala prije ovog projekta. Kad sam pitala ljude, svatko je rekao nešto drugo, stranac, došljak, tuđi čovjek. Ali za mene… ako već mora postojati, neka ostane samo to – oznaka. Ništa više. Jer na kraju – svi smo mi negdje došli.

Ivana Babić


ITA

“La parola ‘foresto’ non la conoscevo prima di questo progetto.”

Ivana Babić, Međimurje – Pola
In Istria dal 2023

Sono arrivata in Istria tre anni fa. Non perché avessi un piano preciso su dove e come, ma perché sapevo una cosa: volevo vivere al mare. Vengo da Čakovec, nella regione del Međimurje. Avevo la mia vita, il mio lavoro, il mio ritmo. Ma è arrivato il momento in cui ho sentito che non funzionava più. Burnout. Saturazione. E un bisogno interiore di cambiamento che non potevo più ignorare. Forse sarei partita anche più tardi, ma quello era semplicemente il momento giusto.
Pola mi sembrava una città di medie dimensioni – più grande di Čakovec, ma non troppo. Con tutto ciò che serve, ma senza caos. Quando sono arrivata, non conoscevo nessuno. Nessun contatto, nessuna conoscenza, niente. Avevo solo un’idea. Tramite Facebook cercavo un appartamento e uno spazio di lavoro, perché lavoro nel settore della cosmetica. E in qualche modo tutto si è sistemato. Ho conosciuto le persone solo una volta arrivata – letteralmente tramite messaggi. E quelle persone mi hanno dato un’opportunità. È una di quelle cose che succedono una volta nella vita, quando tutto si apre in quel modo. Fin dall’inizio ho sentito di essere accolta. Non ci sono state vere difficoltà, la gente è stata davvero disponibile. Forse perché qui sono abituati ai nuovi arrivati. Non mi sono mai sentita non benvenuta.

Ci sono stati piccoli episodi, battute… soprattutto per il modo di parlare. Cercavo di “adattarmi all’istriano”, ma non ci riuscivo. Ma era più per scherzo, nulla di male. Anzi, credo che a qualcuno sia sembrato simpatico. Però c’è stata una situazione che mi è rimasta impressa. In un bar, una conversazione normale, e qualcuno ha commentato il mio modo di parlare dicendo: “Avremmo dovuto chiudere il Monte Maggiore quando ne avevamo l’occasione.” Non mi ha colpito particolarmente, ma… perché? Perché pensarla così? Io non giudico le persone in questo modo. Ognuno arriva da qualche parte per un motivo. Qualcuno si sposta, qualcuno resta, ma tutti cercano di fare qualcosa di meglio per sé. E chi sono io per giudicare?

Col tempo ho capito che l’appartenenza non arriva dall’esterno. Se sei chiuso, le persone non si avvicinano. Se sei aperto, ti danno un’opportunità. Io sono sempre stata aperta, pronta a scherzare, e credo che le persone abbiano colto questo. Così mi hanno dato un’opportunità. E, sinceramente, in alcune situazioni qui ho ricevuto più supporto da sconosciuti che da persone che conoscevo da prima.

Oggi non riesco a definirmi chiaramente. Per il modo di parlare resto una che viene dal Međimurje. Ma per la vita, sono qui. E casa… per me casa non è un luogo. Casa è dove ti senti bene. Sicura. Può essere oggi qui, domani due vie più in là – se in quel momento ti senti bene, quello è casa. La parola foresto non la conoscevo prima di questo progetto. Quando ho chiesto alle persone, ognuno diceva qualcosa di diverso: straniero, nuovo arrivato, persona di fuori. Ma per me… se deve esistere, che rimanga solo questo: un’etichetta. Nient’altro. Perché alla fine – tutti noi siamo arrivati da qualche parte.


ENG

“I didn’t even know the word “foreigner” before this project.”

 Ivana Babić, Međimurje – Pula
In Istria since 2023

I arrived in Istria three years ago. Not because I had a precise plan about where or how, but because I knew one thing: I wanted to live by the sea. I come from Čakovec, in the Međimurje region. I had my life, my work, my pace.
But the moment came when I felt it no longer worked for me. Burnout. Saturation. And an inner need for change that I could no longer ignore. Perhaps I would have left later, but that was simply the right moment.

Pula seemed like a medium-sized town to me – bigger than Čakovec, but not too big. It had everything I needed, but without chaos. When I arrived, I didn’t know anyone. No contacts, no acquaintances, nothing. I only had an idea.
Through Facebook, I looked for an apartment and a workspace because I work in the cosmetics field. And somehow, everything fell into place. I met people only once I arrived – literally through messages. And those people gave me an opportunity. It’s one of those things that happen once in a lifetime, when everything opens up like that.
From the beginning, I felt welcomed. There weren’t any real obstacles; people were truly approachable. Perhaps because they are used to newcomers here. I never felt unwelcome.

There were small episodes, jokes… mostly about the way I spoke. I tried to “adapt to Istrian,” but it didn’t work. But it was mostly in jest, nothing harmful. In fact, I think some people even found it charming.
But there was one situation that stayed with me. In a café, during an ordinary conversation, someone commented on the way I spoke, saying: “We should have blocked Monte Maggiore while we had the chance.” It didn’t affect me much, but… why? Why think that way?
I don’t judge people like that. Everyone arrives somewhere for a reason. Some move on, some stay, but everyone is trying to make a better life for themselves. And who am I to judge?
Over time, I realized that belonging doesn’t come from outside. If you’re closed off, people won’t approach you. If you’re open, they give you a chance. I’ve always been open, ready to joke, and I think people recognized that. So they gave me a chance.
And honestly, in some situations here, I received more support from strangers than from people who had known me before.

Today, I can’t define myself clearly. In terms of speech, I’m still someone from Međimurje. But in life, I am here.
And home… for me, home is not a place. Home is where you feel good. Safe. It can be here today, two streets away tomorrow – if you feel good at that moment, that is home. I didn’t even know the word foreigner before this project. When I asked people, everyone said something different: stranger, newcomer, outsider. But for me… if it has to exist, let it remain just that – a label. Nothing more. Because in the end — we all come from somewhere.