„Za mene ne postoji furešt.
Ako smo ljudi – onda smo ljudi.“

Giordano Faraguna, Labin – Zambratija

Ja sam Faraguna Giordano, iz Labina… iz Labinštine. Došao sam tu ‘61., zbog posla. Radio sam na brodu i tako… dolazio, pa ostao. Nije to bio neki plan. Došao sam – i tako je išlo dalje, do danas. Kad sam došao, bilo je drugačije nego danas. Nije bilo puno. Malo hotela, nešto industrije, nešto ljudi. Ali bilo je života. Dom kulture, druženja, subote, srijede, nedjelje. Ljudi su se družili, veselili. Svi su se znali. Danas… svaki na svoju stranu.

Jesu li me zvali furešt? Ma ne… ne, Bože sačuvaj. Nikad nisam to doživio. Možda u šali: “ti Labinjan, šta ćeš ti tu”… ali to je među prijateljima. Nema tu problema. A gledano tako… ja sam isto došao od drugdje. Došao sam iz Labina u Zambratiju, znači po toj nekoj logici – i ja sam bio furešt. Ali ja to nikad nisam tako osjećao. I drugi mene nisu tako gledali.

Ali i danas… ja sam Labinjan. To nikad ne možeš promijeniti. Ja ću biti Labinjan dok sam živ. Jadan onaj tko svoj kraj zaboravi. Za mene – jadan. Ali to ne znači da ovdje ne pripadaš. Ja sam tu živio, radio, cijeli život proveo. Ovdje su ljudi, svakodnevica… to je isto život.

Za mene ne postoji furešt. Stvarno. Ne postoji. Ako smo ljudi – onda smo ljudi. Sve drugo… manje je važno. Ljudi dolaze, rade, ostaju… pa kako ćeš nekoga zvati fureštom? Došao je za kruh, za život. Kao što su naši išli van, tako dolaze drugi. To je normalno. Za mene je čovjek – čovjek. Ako poštuje ljude, običaje, ako radi… on pripada. Riječ “furešt”, ja je ne prihvaćam. Ne znači mi ništa. Na kraju ostaje samo jedno – kakav si čovjek.

Giordano Faraguna

ITA

“Per me non esiste il foresto. Se siamo persone, allora siamo persone.”

Giordano Faraguna, Albona – Zambrattia

Io sono Giordano Faraguna, di Albona. Sono arrivato qui nel 1961, per lavoro. Lavoravo sulle navi e così… venivo e poi restavo. Non era un piano preciso. Sono arrivato – e così è andata avanti, fino ad oggi. Quando sono arrivato, era diverso da oggi. Non c’era molto: pochi alberghi, un po’ di industria, qualche persona. Ma c’era vita. La casa della cultura, incontri, il sabato, il mercoledì, la domenica. La gente si incontrava, si divertiva. Tutti si conoscevano. Oggi… ognuno per conto suo.

Mi hanno mai chiamato foresto? Ma no… no, Dio ce ne scampi. Non l’ho mai vissuto. Forse per scherzo: “tu sei di Albona, cosa ci fai qui”… ma tra amici. Nessun problema. E visto così… anche io sono venuto da un altro posto. Sono venuto da Albona a Zambrattia, quindi, secondo questa logica, anch’io sarei stato un foresto. Ma non l’ho mai percepito in questo modo. E gli altri non mi hanno mai visto così.

Ma anche oggi… sono un albonese. Questo non si può mai cambiare. Sarò albonese finché vivrò. Povero chi dimentica la propria terra. Per me – povero. Ma questo non significa che qui non appartieni. Ho vissuto, lavorato, passato tutta la vita qui. Ci sono persone, la quotidianità… anche questa è vita.

Per me non esiste il foresto. Davvero. Non esiste. Se siamo persone – allora siamo persone. Tutto il resto… è meno importante. Le persone arrivano, lavorano, restano… e come potresti chiamare qualcuno foresto? È venuto per il pane, per vivere. Come i nostri andavano all’estero, così arrivano gli altri. È normale. Per me l’uomo è uomo. Se rispetta le persone, le tradizioni, se lavora… appartiene. La parola “foresto” non la accetto. Non significa nulla per me. Alla fine resta solo una cosa: che tipo di persona sei.


ENG

“For me, the foreigner does not exist. If we are human, then we are human.”

Giordano Faraguna, Labin – Zambratija

I am Giordano Faraguna, from Labin. I arrived here in 1961 for work. I worked on ships, and so… I came and then stayed. It wasn’t a precise plan. I arrived – and that’s how it went on, until today. When I arrived, it was different from today. There wasn’t much: a few hotels, some industry, a few people. But there was life. The cultural center, gatherings on Saturdays, Wednesdays, Sundays. People met and enjoyed themselves. Everyone knew each other. Today… everyone goes their own way.

Have people ever called me a foreigner? No… no, God forbid. I never experienced that. Maybe as a joke: “You’re from Labin, what are you doing here?”… but that was among friends. No problem. And looking at it this way… I too came from another place. I came from Labin to Zambratija, so by that logic, I would have been a foreigner as well. But I never felt that way. And others never saw me that way either.

Even today… I am from Labin. That can never change. I will be from Labin as long as I live. Poor is the one who forgets their land. For me – poor. But that does not mean you do not belong here. I have lived, worked, and spent my entire life here. There are people, daily life… that too is life.

For me, the foreigner does not exist. Really, it does not exist. If we are human – then we are human. Everything else… is less important. People arrive, work, stay… so how could you call someone a foreigner? They came for bread, to live. Just as our people went abroad, so others arrive. It is normal. For me, a person is a person. If they respect people and traditions, if they work… they belong. The word “foreigner” I do not accept. It means nothing to me. In the end, only one thing remains: what kind of person you are.