„Ljudi su mene prihvatili, ali sam i ja prihvatio ovo mjesto kao svoje.”
Delal Abduli, Gotivar (Makedonija) – Buje
U Istri od 1958.

Ja sam čitav život ovdje i… kako bih rekao… osjećam se kao dio tog društva. Nikad, baš nikad nismo doživjeli da nas netko nazove fureštom. Ne samo ja – ni moja obitelj, ni ljudi oko mene. Moji roditelji su došli u Buje 1958., iz ekonomskih razloga. Tražili su nešto, priliku, posao… i ostali su tu. Njima se tu svidjelo, vidjeli su svoju budućnost i tako je sve počelo. Krenuli su sa slastičarstvom i to je onda ostalo, a mi smo to nastavili, razvijali, obogaćivali kroz godine. Danas smo već peta generacija u tome. To više nije samo posao, to je tradicija, to je nešto naše.
Od malih nogu sam bio tu, između jezika i kultura. Išao sam u talijanski vrtić, pa u hrvatsku školu, pa opet u talijansku srednju, pa nazad. Tako da sam, kako bih rekao, pokrio i jednu i drugu stranu. I to mi nikad nije bila prepreka – baš suprotno. Ne osjećam razliku. Stvarno ne osjećam. Ni neku granicu, ni neku barijeru. U poslu, među susjedima, u društvu… svugdje sam dio toga. Ali to je uvijek dvosmjerno – ljudi su mene prihvatili, ali sam i ja prihvatio ovo mjesto kao svoje.
Kad danas odem u Makedoniju, odakle potječe moja obitelj, tamo se više osjećam kao stranac. Tamo me skoro nitko ne zna. Ovdje me svi znaju. Ovdje sam domaći. Ja se stvarno osjećam više domaći nego furešt. Njegujemo mi svoje – jezik, neke običaje, fešte… ali živimo i lokalno. Sve se to pomiješa. Uvijek smo, kako bih rekao, uzimali ono što je dobro, a ono loše smo ostavljali. Djeci pokušavam prenijeti to, ali ide sve teže. Oni žive drugačije. Vrijeme se mijenja.
A riječ “furešt”, pa to je možda netko tko je došao, koga ljudi još ne poznaju. Ali s vremenom to nestaje. U malom mjestu se svi upoznaju, i to više nema tu težinu. Dom… dom je kuća. Ali i sve što si oko nje izgradio. Za mene – to je ovdje.
Delal Abduli

ITA
“La gente mi ha accettato, ma anch’io ho accettato questo luogo come mio.”
Delal Abduli, Gostivar (Macedonia) – Buie
In Istria dal 1958
Io sono stato qui tutta la vita e… come dire… mi sento parte di questa comunità. Mai, proprio mai ci è capitato che qualcuno ci chiamasse foresti. Non solo io – nemmeno la mia famiglia, né le persone intorno a me. I miei genitori arrivarono a Buie nel 1958, per motivi economici. Cercavano qualcosa, un’opportunità, lavoro… e sono rimasti qui. A loro questo posto è piaciuto, hanno visto qui il loro futuro e così è iniziato tutto. Hanno iniziato con la pasticceria e poi è rimasta, e noi l’abbiamo continuata, sviluppata, arricchita negli anni. Oggi siamo già alla quinta generazione in questo mestiere. Non è più solo un lavoro, è una tradizione, è qualcosa di nostro.
Fin da piccolo sono stato qui, tra lingue e culture. Ho frequentato l’asilo italiano, poi la scuola croata, poi di nuovo il liceo italiano, poi ancora indietro. Così ho, come dire, coperto entrambe le parti. E questo non è mai stato un ostacolo – anzi, il contrario. Non sento differenze. Davvero non le sento. Né confini né barriere. Nel lavoro, tra i vicini, nella società… ovunque faccio parte di tutto questo. Ma è sempre una strada a doppio senso: le persone mi hanno accettato, ma anch’io ho accettato questo luogo come mio.
Quando oggi vado in Macedonia, da dove proviene la mia famiglia, lì mi sento più uno straniero. Lì quasi nessuno mi conosce. Qui mi conoscono tutti. Qui sono uno del posto. Mi sento davvero più “di casa” che foresto. Noi coltiviamo le nostre cose – la lingua, alcune tradizioni, le feste… ma viviamo anche la realtà locale. Tutto si mescola. Abbiamo sempre, come dire, preso ciò che è buono e lasciato ciò che è cattivo. Ai figli cerco di trasmettere questo, ma diventa sempre più difficile. Loro vivono in modo diverso. I tempi cambiano.
E la parola “foresto”? Forse indica qualcuno che è arrivato da poco, che la gente ancora non conosce. Ma con il tempo questo scompare. In un piccolo paese tutti finiscono per conoscersi, e quella parola perde il suo peso.
Casa… casa è la casa. Ma anche tutto ciò che hai costruito attorno ad essa. Per me – è qui.
ENG
“People accepted me, but I also accepted this place as my own.”
Delal Abduli, Gostivar (Macedonia) – Buje
In Istria since 1958
I have spent my whole life here and… how should I put it… I feel like part of this community. Never, truly never, have we experienced anyone calling us foreigners. Not just me – neither my family nor the people around me. My parents came to Buje in 1958 for economic reasons. They were looking for something – an opportunity, a job… and they stayed. They liked it here, they saw their future here, and that’s how everything began. They started with pastry-making, and it stayed with us; we continued it, developed it, enriched it over the years. Today we are already the fifth generation in this trade. It’s no longer just a job – it’s a tradition, it’s something of ours.
From a young age I was here, between languages and cultures. I went to an Italian kindergarten, then a Croatian school, then again to an Italian high school, and then back again. So I’ve, how should I say, covered both sides. And this has never been an obstacle – on the contrary. I don’t feel any difference. I truly don’t. No boundaries, no barriers. At work, among neighbors, in society… everywhere I am part of it. But it’s always a two-way street – people accepted me, but I also accepted this place as my own.
When I go today to Macedonia, where my family comes from, I feel more like a foreigner there. Almost no one knows me there. Here, everyone knows me. Here, I am local. I truly feel more at home than a furest. We preserve our own things – language, some traditions, celebrations… but we also live locally. Everything blends together. We have always, how should I say, taken what is good and left what is bad. I try to pass this on to my children, but it’s becoming harder. They live differently. Times are changing.
And the word “furest”? Maybe it refers to someone who has just arrived, someone people don’t yet know. But over time, that disappears. In a small town, everyone gets to know each other, and the word loses its weight.
Home… home is a house. But also everything you have built around it. For me – that is here.

© 2026 Furesti