“For me, the word “furest” means being here for work, for survival, for the future.”

Amrita Pavdel, Nepal – San Mauro
In Istria since 2024


I came to Istria about two years ago. Like many of us, I didn’t leave because I wanted to leave home – I left because I had to. The plan was simple: work, save money, and one day return to Nepal stronger. That thought keeps me going. Everything I do here, I do for that return. Today, my apartment sometimes feels like home. But only sometimes. It’s a quiet kind of home, a place where I sleep, where I think, where I miss people. It is not the same as home in Nepal. That feeling remains somewhere else, far away.

Going back is not simple. It’s expensive, and once you leave, you don’t know if you will return. Some people go back forever. Others move on. I have friends who came here and then left for Norway, continuing the same life somewhere else. We all carry something similar: distance, responsibility, and the feeling that we are here for something bigger than ourselves.

For me, the word “furest” means being here for work, for survival, for the future. It means being between two places. It means having a divided life. One part here, and one always somewhere else. I am trying to understand this place. I have seen traditions, the carnival, the feast of Saint Martin, gatherings of people, food, laughter. It reminds me of Nepal. It’s different, but the feeling of community is the same. I learn through small things, food, for example. I tried truffles for the first time here – black and white. We ate pasta, bruschetta with truffles… I had never tried that before. It was new, but good. It was a strange feeling, being so far from home, yet collecting new experiences that slowly become a part of me. 

Life here is not easy. It is work, routine, and sometimes loneliness. It is not what people imagine from the outside. But there is hope. One day I want to return to Nepal, to build something of my own. To live a life that feels whole again. Home is still there. But for now, I am here.

Amrita Pavdel


HR

„Za mene riječ ‘furešt’ znači biti ovdje zbog rada, zbog opstanka, zbog budućnosti.”

Amrita Pavdel, Nepal – San Mauro
U Istri od 2024. godine

U Istru sam došla prije otprilike dvije godine. Kao i mnogi od nas, nisam otišla zato što sam htjela napustiti dom, otišla sam jer sam morala. Plan je bio jednostavan: raditi, štedjeti i jednog dana se vratiti u Nepal jača. Ta misao me drži. Sve što ovdje radim, radim zbog tog povratka. Danas moj stan ponekad ima osjećaj doma. Ali samo ponekad. To je tiha vrsta doma, mjesto gdje spavam, gdje razmišljam, gdje mi nedostaju ljudi. Nije isto kao dom u Nepalu. Taj osjećaj ostaje negdje drugdje, daleko.

Povratak nije jednostavan. Skup je, i kad odeš, ne znaš hoćeš li se vratiti. Neki se vrate zauvijek. Drugi idu dalje, imam prijatelje koji su došli ovdje, a onda otišli u Norvešku, nastavljajući isti život negdje drugdje. Svi nosimo nešto slično: udaljenost, odgovornost i osjećaj da smo ovdje zbog nečega većeg od nas samih.

Za mene riječ „furešt“ znači biti ovdje zbog rada, zbog opstanka, zbog budućnosti. Znači biti između dva mjesta. Znači imati život podijeljen. Jedan dio ovdje, a jedan uvijek negdje drugdje. Pokušavam razumjeti ovo mjesto. Vidjela sam običaje: karneval, feštu svetog Martina, okupljanja ljudi, hranu, smijeh. To me podsjeća na Nepal. Drugačije je, ali osjećaj zajedništva je isti. Učim kroz male stvari. Hranu, na primjer. Tartufe sam prvi put probala ovdje – crne i bijele. Jeli smo tjesteninu, bruskete s tartufima… to prije nisam probala. Bilo je novo, ali dobro. Bio je to neobičan osjećaj, biti tako daleko od doma, a istovremeno skupljati nova iskustva koja postaju dio mene.

Život ovdje nije lagan. To je rad, rutina i ponekad samoća. Nije onakav kakvim ga ljudi zamišljaju izvana. Ali postoji nada. Jednog dana želim se vratiti u Nepal, izgraditi nešto svoje. Živjeti život koji će ponovno biti cjelovit. Dom je i dalje tamo. Ali za sada, ja sam ovdje.


ITA

“Per me, la parola “foresto” significa essere qui per lavorare, per sopravvivere, per il futuro.”

Amrita Pavdel, Nepal – San Mauro
In Istria dal 2024

Sono arrivata in Istria circa due anni fa. Come molti di noi, non sono partita perché volevo lasciare casa – sono partita perché dovevo. Il piano era semplice: lavorare, mettere da parte dei soldi e un giorno tornare in Nepal più forte. È questo pensiero che mi fa andare avanti. Tutto ciò che faccio qui, lo faccio in funzione di quel ritorno.
Oggi il mio appartamento a volte sembra casa. Ma solo a volte. È una casa silenziosa, un luogo dove dormo, dove penso, dove mi mancano le persone. Non è la stessa cosa della casa in Nepal. Quella sensazione rimane altrove, lontana.

Tornare indietro non è semplice. È costoso e, una volta che parti, non sai se riuscirai a tornare. Alcuni tornano per sempre. Altri vanno avanti. Ho amici che sono venuti qui e poi sono partiti per la Norvegia, continuando la stessa vita da un’altra parte. Tutti portiamo con noi qualcosa di simile: distanza, responsabilità e la sensazione di essere qui per qualcosa di più grande di noi.

Per me, la parola “foresto” significa essere qui per lavorare, per sopravvivere, per il futuro. Significa stare tra due luoghi. Significa avere una vita divisa: una parte qui e una sempre altrove. Sto cercando di capire questo luogo. Ho visto tradizioni – il carnevale, la festa di San Martino, momenti di ritrovo, cibo, risate. Mi ricordano il Nepal. È diverso, ma il senso di comunità è lo stesso.
Imparo attraverso le piccole cose. Il cibo, per esempio. Qui ho assaggiato per la prima volta il tartufo – nero e bianco. Abbiamo mangiato pasta, bruschette al tartufo… non l’avevo mai provato prima. Era qualcosa di nuovo, ma buono. È una sensazione strana: essere così lontana da casa e allo stesso tempo raccogliere nuove esperienze che lentamente diventano parte di me.

La vita qui non è facile. È lavoro, routine e a volte solitudine. Non è ciò che le persone immaginano da fuori. Ma c’è speranza. Un giorno voglio tornare in Nepal, costruire qualcosa di mio. Vivere una vita che torni a essere completa.
Casa è ancora lì.
Ma, per ora, sono qui.